Postavlja se pitanje: šta bi se desilo kada bi jedna mala država, poput Crne Gore, iskoristila sve ono najbolje što ima, i duhovno i materijalno, i ljudski kapital i darove prirode, kao i prednosti geografskog položaja?A nasuprot tome svela na miniumum nezadovoljstvo naroda i sve ono što ide na štetu države, od propalih preduzeća i firmi do nekontrolisane gradnje,posebno na primorju. Kakav bi to raj na zemlji od države bio, mogu samo da zamislim.
Smisao postojanja države je prosperitet i zadovoljan narod. Ako toga nema sa razlogom se nameće pitanje: čemu nezavisnost, sloboda, NATO i EU integracije? Bez toga nema suštinske demokratije već postoji samo imitacija demokratskog društva, farsa.
Dalje, šta bi se desilo kada bi najkvaliteniji i najsposobniji ljudi radili ono što najbolje znaju i bili nagrađeni i podsticani za taj rad, odnosno rezultate? Umjesto da ''što se više k' vrhu slave i uspjeha penješ, sve si više sreće neprijatelj''.I nasuprot tome, kada se ne bi dala šansa (čak i više puta) ljudima ne samo bez rezultata, nego koji su čak činili štetu firmama ili institucijama kojima su rukovodili. Neki od tih zarobljenika partije, koja im je omogućila tu ulogu, sada robijaju u Spužu. Nema sumnje da bi ukupna šteta po državu bila puno manja, a da bi tužioci i sudije imali daleko manje posla. Ovako, pušte ih kao sa lanca, da obrste sve na putu, pa koga uhvate uhvate, da mu sude, koga ne - da smo zdravo.
Dalje, kada su u pitanju strani investitori, a i ovi naši, kriterijum ne bi smio da bude samo koliko novca se ulaže već i šta taj novac donosi, kakva je korist za državu i njene građane, od čitavog projekta, ne samo novca. Najbolji primjer (i pouka) za to je Kombinat aluminijuma i njegova privatizacija. Vlada se hvalila kako je cijena prodaje (oko 48 miliona eura) bila izuzetno velika s obzirom na stanje u kom se KAP nalazio u trenutku privatizacije, što je tačno, ali je zato koštao Vladu i građane Crne Gore bar deset puta toliko tokom narednih osam godina. Željezara isto, niko je više i ne pominje, ne znamo ni da li proizvodi nešto, a prilikom svake pa i posljednje privatizacije obećavane su investicije od više stotina miliona eura i proizvodnja od nekoliko stotina hiljada tona čeličnih proizvoda godišnje. Zatim Solana u Ulcinju, koja bi mogla da uđe u antologiju najvećih svjetskih nečinjenja u korist države, naprotiv. Reakcija pojedinih stranih ambasada u Crnoj Gori prema odgovornom ministru podsjetila me je na ono kada nastavnik prekorava neposlušnog đaka. I da ne nabrajam dalje, na kraju hotel As, nešto što ne bi dozvolila da se desi ni malo odgovonija djeca iz srednje škole (nepokrivene garancije i dužina gradnje), a ne Vlada jedne države i resorno ministrartsvo. A ako bi se tražio neki zajednički imenilac za gore pomenute privatizacije, mogao bi se svesti samo na jednu rečenicu: nismo znali, nismo se nadali. I tako jedno sto puta. A što je najgore ništa se ne čini niti preduzima da se taj trend ne nastavi, i narednih sto puta, ili (nedaj bože) sto godina. A da znamo i da smo znali, a ponekad se i ponadali, eh gdje bi nam bio kraj. Ne bi nam ni bio.
Ipak, nije najveći problem Crne Gore sve ovo prethodno nabrojano, greške se dešavaju i u najrazvijenijim državama (ali i ispravljaju) i uvijek će biti nesavršenosti i nepravde, da ne pominjem neiskorištene prilike i loše procjene usljed neobaviještenosti i nemanja informacija i strategije, i kada nije bilo direktne namjere za počinjenu štetu.
Ako bih izdvojio najveći problem Crne Gore u ovom trenutku, to je nedostatak čojstva i junaštva. Ne kažem da ih nema uopšte, ali nema dovoljno u mjeri koja nama treba. Kakav paradoks: Crna Gora, koja je tokom čitave istorije i opstajala zahvaljujući primjerima čojstva i junaštva, sada prolazi kroz period kada joj ti primjeri nedostaju. Ali to su bili i tada primjeri, pojedinačni i povremeni, koji su se prepričavali i pjevali uz gusle vijekovima, bili orijentir i vodilja budućim čojstvima i junaštvima, dolazećih generacija. Ali i zločini su bili primjeri, kroz čitavu istoriju, iako pojedinačni i ne tako česti, ostavili su dubok trag ne samo u našem već i svim narodima na ovim prostorima. Kao nauk i opomena. A zaključak je: izuzetno dobre stvari i djela, kao i ona izuzetno loša, ne zaboravljaju se, traju kroz vijekove i oblikuju duh i svijest čitavih naroda.
Ono što možemo da učinimo za sebe u ovom trenutku je da budemo ljudi. Bez ostatka, bez rezerve, bez ličnog interesa, bez ičega... Ne dozvolimo da zlo nadjača dobro, da nepravda pobijedi pravdu, da loše ruši ono bolje. Snaga države se ogleda i u tome, pored ostalog, koliko je u stanju da zaštiti svoje vrijednosti i ne dozvoli da propadaju i nestaju. Budimo solidarni, ne neprijatelji jedni drugima. Ne dozvolimo da ostrašćenost i negativna energija nadvladaju u bilo čemu, bez obzira koja je ideja u pitanju i viši ili niži interesi, nebitno. Iako jednostavan i idealističan naizgled, moguće mnogima nerealan, to je jedini put da konačno stvari krenu na bolje za ovu državu i njene građane. A uloga države je bila, i ostala, da omogući život da funkcioniše, a onemogući anarhiju i haos. I da pusti ljude, da budu ljudi, ako već ne može da ih natjera.
Analitičar i konsultant za industriju
Bonus video:
