Glavna tema i preokupacija građana u posljednjih nekoliko nedjelja, makar sudeći prema onome što se nameće preko medija, je da li će i kada glavna urednica Javnog servisa podnijeti ostavku i zašto odlazeći predsjednik Skupštine ne zakazuje sjednicu na kojoj će biti smijenjen. A sve to da bi se konačno postigao dogovor i potpisao Sporazum o slobodnim i fer izborima između vlasti i dijela opozicije. I, zamislite, nakon 26 godina demokratije i višepartijskog sistema u Crnoj Gori, tek sada su se stekli uslovi da se potpiše taj sporazum! Demokratski iskorak, dalo bi se zaključiti. Ako su to najvažnije teme za ovo društvo, onda nije ni čudo zašto pregovori za gradnju termoelektrane traju 5 godina, da nije ni počela da se gradi, a nije sigurno da li će uopšte početi u ovoj godini. Još više i duže se pominje gradnja hidroelekrana, ali ni tu početak gradnje nije izvjestan, ne zna se ni da li uopšte ima zainteresovanih investitora u ovom trenutku ili da li se pregovara.
Utisak je da je crnogorsko društvo utonulo u jednu vrstu apatije i beznađa: ljudi gube vjeru da će se u skorije vrijeme bilo šta promijeniti na bolje, ali tako da narod živi bolje. Narodu je postalo svejedno, dobar dio se zabavio sopstvenim problemima i preživljavanjem, opstankom, i kao da nema želju ni volju da bilo šta mijenja. Jedino se bivši ili sadašnji radnici pobune kada smatraju da su zakinuti zbog isplate otpremnina ili nekih drigih neisplaćenih naknada, mada vjerovatno ne bi ni tada da imaju od čega da žive. Kako je uopšte moguće da jedna grupa ljudi ''po stoti put'' tvrdi da je u pravu i da su im prava zakinuta od strane Vlade i njenih institucija? Postavlja se pitanje: zašto se to dešava, u kontinuitetu, tokom niza godina: Željezarci, Dakićevci, radnici Rudnika boksita, sada KAP-a....? Zar ne postoji red u ovoj državi, zar se mogu zaobilaziti zakoni, kako je moguće da dolazi do suprotnih tumačenja i argumenata, radnika i nadležnih ministara? I zar nije šteta za državu da se tužbe predaju sudu u Strazburu, jer se ne vjeruje domaćim sudovima? Hoće li iko snositi odgovornost?
Sve ovo doprinosi nezadovoljstvu i nezdravoj klimi u društvu. Ima previše negativne energije, zavisti, podmetanja. A malo smijeha i radosti. Kada se iz neke svjetske metropole dođe u Podgoricu to se najbolje primjećuje: narod je tužan i utučen, fali optimizma, vedrine, elana...
Stvorena je takva klima u društvu da ako neko odudara od prosjeka na bilo koji način, da ne pominjem ako ima neka dostignuća i rezultate priznate u svijetu, taj ne bi trebalo ni da bude u Crnoj Gori, nego negdje vani. Ide se čak dotle da se konstatuje: pa ako išta zna i valja on ne bi ni bio ovdje, kažu pripadnici tog utučenog i demoralisanog naroda. Takav stav je poguban za jednu državu. Dolazi se do negativne selekcije kadrova, uglavnom podobnih, po partisjkom ključu, a što je najgore u svemu takvo stanje se prihvata od građana kao normalno i jedino moguće. A onda se postavlja i pitanje: čemu škola, znanje, nauka, ima li išta smisla? Ili prvo moraš da se dokažeš kao tzv. partijski vojnik, da bi ta dostignuća i ostvarenja zavrijedila bilo kakvo priznanje. I onda se neizbježno nameće pitanje: može li uopšte takav narod da razlikuje dobro od zla, korist od sopstvene štete, pa napokon može li slobodno i da odlučuje na izborima ili referendumu, ma koliko slobodni i demokratski oni bili?
Prateći dešavanja u Crnoj Gori, u našim medijima, mogao bi se steći utisak da Vlada stalno nešto pokušava ali kritičari i protivnici vlasti ne daju, stalno protestuju, kritikuju, komentarišu i na kraju katkad uspiju da blokiraju u Skupštini. Tako za početak izgradnje termoelektrane, tako za hidroelektrane, investicije na primorju - Kraljičina plaža, Mamula, marina Budva, i još mnogo toga. Pitam se šta bi se desilo kada bi kritike odjednom prestale: da nema niti jednog teksta, niti riječi da se suprostavi bilo čemu, a da Skupština ćutke da podršku svemu što vladajuća većina zamisli i poželi da sprovede u djelo. Da li bi se nešto promijenilo, da li bi išta bilo bolje, da li bi bili bogatiji, zadovoljniji? Nakon isteka mandata, ili još prije ako treba, organizuju se izbori i sumira urađeno, a zavisno od toga vlast ostaje ili odlazi. Nažalost, to nikada nećemo saznati. Kod nas se dešava upravo suprotno: kritikuju vlast, svašta kažu za vladajuće, a onda glasaju za te iste kada im zatreba (i jednima i drugima). Građani onda komentarišu: izdajnici, prodane duše, viđi ovo-ono, ali nikom ništa na kraju krajeva, igra i dalje traje, do neke nove prilike, novih izbora, kada će se kao po pravilu pojaviti neki novi igrač, džoker, da zamjeni ove dosadašnje, istrošene. Privid demokratije i napretka, oličen u slobodnim i fer izborima, a suštinski se ništa ne mijenja. A pravila te igre će uskoro potpisati predstavnici vlasti i dijela opozicije.
Dobro je znano da poneko zbog svog ličnog interesa zapostavi opšti. A isto tako da štiteći opšti interes katkad zapostavimo i zaboravimo sopstveni. Ne znam u čijem je ovo interesu da se ovako radi, ali u interesu Crne Gore i njenih budućih generacija sigurno nije. A za sve što nam se bude dešavalo u budućnosti, kao i do sada, odgovorni smo samo mi, preko onih kojima damo glas i povjerenje.
Autor je analitičar i konsultant za industriju
Bonus video:
