Za neke od onih koji su preživjeli ratni pakao Bosne i Hercegovine u režiji Radovana Karadžića, presuda od 40 godina zatvora koju mu je izrekao sud u Hagu, ne zvuči kao apsolutno zadovoljenje pravde.
Znamo da nema toga što bi moglo nadomjestiti ono propaćeno.
No, bez obzira na to čemu se svako od nas nada, znamo da ne postoji apsolutna pravda. Činjenica da je lider bosanskih Srba osuđen da skonča dane iza rešetaka, predstavlja pozitivan ishod sudskog procesa.
Za pobornike velikosrpskog nacionalizma, doživotna robija koja čeka Karadžića predstavljaće samo još jedan u nizu dokaza o međunarodnoj zavjeri protiv Srba, i o političkom karakteru suda u Hagu. Na njihovu nesreću, nema te presude koja bi obesmislila teoriju zavjere koju svakodnevno žive.
Suprotstavljena viđenja rata u Bosni i Hercegovini i čitavoj SFRJ, obilježila su život na našim prostorima. Posljednje dvije decenije su bile vrijeme građenja nacionalnih heroja i izdajnika. Nažalost, haška presuda vođi bosanskih Srba samo utvrđuje ranije podignute šančeve.
Ono što ostaje izvan pomenutih nacional-vjerskih podjela jeste utvrđeno činjenično stanje. Dokumentacija pohranjena u sudskim arhivama svjedoči o obimu i temeljitosti istraživačkog napora koji su uložili timovi tužilaca.
Već postoji pravno uokviren dokazni materijal o počinjenom genocidu u Srebrenici i to ne mogu izbrisati zagovornici narativa o Karadžiću-heroju.
Institucije para-države Republike Srpske, uključujući njenu skupštinu, ministratstvo unutrašnjih poslova i njene lokalne policijske snage, ostavile su za sobom značajne pisane dokaze o postojanju genocidne namjere na političkom nivou.
Iz tog materijala je jasno da je Radovan Karadžić bio integralni dio procesa kreiranja te i takve namjere. Presuda potvrđuje ranije stavove o tome da, kao politički lider bosanskih Srba, Karadžić snosi direktnu odgovornost za političke odluke, ali i za vojne akcije kojima su te odluke sprovođene u djelo. Stoga ne iznenađuje osuda za genocid u Srebrenici.
Presuda Karadžiću u sebi nosi važnu dimenziju karakterizacije rata u Bosni i Hercegovini. Činjenica da lider bosanskih Srba nije osuđen po tački 1 optužnice (genocid u opstinama Prijedor, Bratunac, Foča, Zvornik, Sanski Most, Vlasenica, Ključ) jasan je signal kako ovo pravno tijelo vidi sukobe u BiH. Ova odluka će neminovno biti interpretirana kao posljedica uticaja politike na sud. Sud u Hagu je viđen kao politička alatka u zavisnosti od mjere do koje se ispune, ili ne ispune, maksimalistički zahtjevi jedne, ili druge strane.
Presuda Radovanu Karadžiću će zasigurno uzburkati duhove na crnogorskoj političkoj sceni. Nema sumnje da će njegovi politički istomišljenici i ideološki nasljednici uložiti veliki napor da Haški sud predstave kao alatku “mrskog Zapada i NATO-a,” i da dokazane zločine relativizuju klasičnom nacionalističkom frazom “a šta su oni nama uradili.”
Partija na vlasti će, u svom maniru, da optuži sve kritičare odreda za simpatije prema osuđenom ratnom zločincu. To će uraditi bez obzira na dokumentovanu činjenicu da su upravo ta partija i njeni lideri do nedavno bili agilni zagovornici Karadžićevog dizajna post-socijalističke Jugoslavije, prekrajanja granica, i “neke multilateralne razmjene teritorija” (Milo Đukanović, Rat za Mir, IPG Obala, 2003).
Nekadašnji anti-ratni prvaci će iskorititi presudu Karadžiću kako bi još jednom politički unovčili svoju davnu prošlost i time makar malo zamazali svoju dvodecenijsku servilnost prema vladajućoj partiji.
Upotrebljivost presude u lokalne političke svrhe će, na nesreću, usporiti poslovično suočavanje s prošlošću i neophodno odmjeravanje političke i vojne odgovornosti crnogorske vladajuće elite za tadašnje ratove.
I dok se, nakon presude, bude slavilo i koretovalo uz političke i partijske bubnjeve, mnoge žrtve politike Radovana Karadžića će ostati nijeme i još zadugo neidentifikovane.
Bonus video:
