Bilo je to vrlo svojeglavo podnošenje ostavke. 3. februara se činilo da ministar privrede Ukrajine, rođeni Litvanac Aivaras Abromavičius, svoju vladu gura u najdublju krizu od Euromajdan revolucije prije dve godine. Dosta mu je, kazao je: dosta mu je šaptanja, „nelegitimnih uticaja“ od strane kabineta predsjednika države Petra Porošenka na državna preduzeća, dosta mu je pokušaja da imenuje kontroverzne zamjenike. Odbio je da bude „zakrpa za korupciju“ i „lutka“ lopuža iza kulisa. Kasnije je Abromavačius svoje optužbe proširio i na okruženje premjera Arsenija Jacenuka.
Ostvaka je za prvo izazvala teške turbulencije. Abromavičius pripada šačici uvezenih ministara, koje je ukrajinsko postrevolucionarno rukovodstvo u proljeće 2014. dovelo iz inostranstva ne bi li prezentovalo „čiste“ figure. Danas, posle dvije godine, pobeda u ratu protiv pragrijeha korupcije još nije na vidiku. Raspoloženje je loše, a ostavka ovog čovjeka, koji važi za poštenog, delovala je kao zapaljena šibica u lokvi benzina. Iako je vlada Jacenuka preživjela izglasavanje nepovjerenja, „demokratska koalicija“ se razbila.
Gdje je sada podnosilac ostavke, koji je sve ovo izazavao? U svom ministarskom birou, kao i do sada. Daleko bilo da je povukao ostavku! On i dalje insistira da ga razriješe, skinuo je sve svoje slike sa zidova, ispraznio regale. Ali gospodična u predbirou i dalje donosi mineralnu vodu, sekretar za štampu je aktivan, a ministar svako jutro dolazi na posao - njegova ostavka je nevažeća bez dozvole parlamenta. A parlament odmara. Abromavičius čini isto što i premijer Jacenuk: on radi i dalje, iako njegova koalicija više ne postoji. Niko do sada nije predložio ime nasljednika i tako i on ostaje da sjedi u premijerskoj fotelji, iako te fotelje odavno više nema.
"Siva eminencija" morala da demisionira
Abromavičius podvlači bilans a to pomalo zvuči kao da njegov gnijev nije više tako vreo kao početkom februara. Zar nije puno toga ostvario ? „Moja ostavka je dala dobre rezultate“, konstatuje on. Posle tog „hladnog tuša“ došlo do pomjeranja u korumpiranoj zakorelosti Ukrajine. Parlament je od tada izglasao i novi zakon o državnim preduzećima, a još jedan o pravilima privatizacije je prošao prvo čitanje.
Abromavičius bi mogao da nabroji još više uspjeha. Zapadni saveznici Ukrajine - SAD, EU, Njemačka - su posle njegove ostavke još jednom pojačali svoje ionako jasne kritike zbog daljeg prisustva korupcije. Porošenko i Jacenuk su morali da popuste ne bi li smirili svoje nezadovoljne saveznike u Vašingtonu, Briselu i Berlinu. Posle Abromavičiusove ostavke moralo je biti očišćeno više figura, koje su do tada izgledale nedodirljive. Vrhovni državni tužilac Viktor Šokin je posle dugotrajnog pritiska iz Vašingtona izgubio radno mesto, kao i Ihor Kononenko, potpredsjednik Porošenkovog kluba poslanika u ukrajinskom državnom parlamentu, koji je do tog momenta bio „siva eminencija“ kod predsjednika, a na koga je Abromavičius u svojoj ostavci frontalno udario. Sem toga, Porošenkova ekipa u parlamentu je odustala od pokušaja da novostvoreno Specijalno državno tužilaštvo za borbu protiv korupcije zauzda kroz zakonodavne trikove.
Kako, onda stoje stvari sa Ukrajinom u borbi protiv korupcije? Na ovo pitanje se mogu dati dva odgovora, a Abromavičius ih oba i daje. Sa jedne strane je svako malo doživljavao, kaže on, kako visoko u državnom rukovodstvu umrežene strukture pokušavaju da opljačkaju državu i njena preduzeća. Kako to funkcioniše, ministar opisuje na primjeru državnog koncerna Elektrotjaschmasch, sa sjedištem u milionskom Harkovu, gdje je njegovo ministarstvo 2014. otkrilo da ovaj koncern ne liferuje svoje mašine za rudnike direktno kupcima u Kazahstanu, nego preko posrednika iz sjenke, koji je od prodajne cijene (3 miliona dolara) polovinu zadržavao za sebe. Tipično ukrajinsko ponašanje, kaže ministar, no iako je on objelodanio aferu, dugo nije mogao da otpusti odgovornog direktora jer su ga „neki uz pomoć korumpiranih sudija“ uvijek iznova vraćali na funkciju.
Deficit je opao
Ovakvi slučajevi su u posljednje vrijeme često publikovani i doprinijeli su da se Ukrajina na indeksu doživljaja korupcije Transparency Intenrational-a i posle dvije godine reformske politike još nalazi na istom novou kao i Nikaragva i Kamerun. Ili su dobro umreženi posrednici u poslovima skidali skorup sa prihoda državnih preduzeća ili su šefovi tih istih preduzeća isplaćivali prijateljima moćnih ljudi fantastične cijene za usluge i liferovanja: čuven je slučaj jednog oligarha iz južnoukrajinskog Zaparožja, koji je svoje transformatore prodavao državnom koncernu Ukrenergo za cijenu trostruko veću od tržišne. Slučaj „Transformatori“ ima i drugu stranu, takođe vrlo tipičnu za današnju Ukrajinu: ova prevara je otkrivena od strane kritičkih poslanika parlamenta, poput Viktorije Vojcicke iz Kluba poslanika partije Samopomoć, a spriječena uz pomoć zapadnih ambasadora.
Šta onda preteže: i dalje harajuća korupcija ili vidljivi uspjesi u borbi protiv nje? Postoji jedan indikator, ne baš najpreciznji, ali jeste jasan: cifra sumarnog deficita svih 3.374 ukrajinskih državnih preduzeća. Znači: sabrani broj šteta od zloupotreba i tajkunskih pohara. Abromavičius kaže da je taj indikator doživio poboljšanje od koga zastaje dah: revolucionarne 2014. godine je cifra iznosila 3,9 milijardi eura minusa, a 2015. je pala na 500 miliona. Najveći i ranije najviše pljačkani koncerni, energetski moloh Naftogas, ove će godine, posle temeljne reforme, čak poslovati sa dobitkom. Zaključak: i dalje se krade, ali ne tako masovno kao ranije.
Abromavičius je djelovao veoma ponosno kad je izgovarao ove brojke u svom ispražnjenom ministarskom kabinetu, na fotelji koja mu više u stvari i ne pripada. No, on u njoj sjedi do danas. Kao i cijela vlada, koja bez parlamentarne većine prkosi zakonima političke gravitacije.
Autor je politički korespodent za Poljsku i Ukrajinu u Frankfurter Allgemeine Zeitung-u
Preveo: Mirko Vuletić
Bonus video:
