Politička dešavanja koje koordinira predsjednik crnogorske Skupštine, Ranko Krivokapić, proteklih su nedjelja nazivana raznim imenima: iskorak u bolju budućnost; nastojanje da se rješenja za političku krizu traže i nađu u okvirima institucija sistema; kompromis zarad boljitka Crne Gore, itd.
Takve floskule ilustruju mnogo stvari. U provom redu, radi se o nedostatku mašte pregovarača i njihovoj nesposobnosti da iskorače iz patriotsko-propagandnih modela promišljanja stvarnosti. Nadalje, ilustruje se njihovo nipodaštavanje intelektualnih sposobnosti građana i ubijeđenost da glasačima mogu prodati poslovični rog za svijeću.
Bez obzira na terminologiju koja se koristi, ne može se pobjeći od činjenice da se tu, u stvari, radi o pregovorima oko rekonstrukcije Đukanovićevog kabineta, ali i o nalaženju opravdanja za saradnju sa korumpiranom političkom strukturom, kakva je DPS.
Ćorsokak u koji su pregovori zapali, može izgledati kao tačka u kojoj se treba donijeti važna odluka: nastaviti sa saradnjom ili razmotriti alternative bizarnom skupštinskom ućumetu. Ovu dilemu je pomenuo nakadašnji diplomata, Miodrag Lekić. Ostali učesnici Krivokapićevog najnovijeg śednika, uključujući i njega, zadržali su se na odbrani sopstvenih privatnih situacija.
Bila bi greška, međutim, Lekićev komentar shvatiti kao znak spremnosti da se razmotri vaninstitucionalno djelovanje. Tu se, takođe, ne radi o prijetnji upućenoj Đukanoviću, niti o stavu koji bi trebao da zabrine osoblje američke ambasade. Pregovarači nijesu u prilici da na bilo koji način prijete Đukanoviću. Još su manje šanse da njihovi stavovi zabrinu diplomatsko-dizajnerski tim.
Imajući na umu dosadašnje političko djelovanje gospodina Lekića, njegova posljednja izjava jeste već prepoznatljivi forehend u igri oko vanistitucionalnih aktivnosti. To je pokušaj da se Demokratski front, još jedanput, omete u svojim nastojanjima tako što će se ostaviti lažni utisak da su pregovarači spremni da se pridruže obespravljenim i prebijenim građanima i daju svoj doprinos smjeni vlasti.
Pauza u pregovorima treba da posluži kako bi se DF “navukao” (ko zna koji put) na priču o jedinstvenoj opoziciji i time se razvodnili njihovi napori ka nastavljanju protesta.
Instistiranje na smjenama u RTCG je, takođe, politička “patka”. Samo naivni mogu povjerovati da bez RTCG nije moguće krasti izbore u Crnoj Gori, te da je uticaj javnog servisa na formulisanje javnog mnjenja dominantan. Takva ocjena nema osnova već duže od jedne decenije. Dok se RTCG-u pridaje preveliki značaj, zanemaruje se činjenica da je kleptokratija na vlasti odavno stvorila sopstveni sistem informisanja kroz privatne medije, te da je večernji dnevnik RTCG samo još jedna epizoda sapunske opere za naivne. Informacije se manipulišu drugdje.
Ovo je razlog što će, u narednih nekoliko nedjelja, Đukanović “velikodušno” da popusti i preda RTCG opozicionarima. To će uraditi svjestan činjenice da izolovani od svih, opozicioni direktor i glavni urednik ne mogu mnogo promijeniti u medijskoj kući koja je pod kontrolom DPS-a. Osim toga, ne treba zaboraviti budžetska davanja javnom servisu. Najefektniji način da se zadrži kontrola nad ovim medijem jeste smanjenje budžetskih ulaganja u RTCG: time se ova medijska kuća čini sasvim impotentnom i bezvrijednom u političkoj borbi. Đukanovićevo “popuštanje” (uz mogući pritisak od strane najavljenog gosta, Hojt Jia) biće alibi da pregovarači naprave svoj ustupke Đukanoviću i zadovolje se njegovom inicijalnom ponudom političkog šminkeraja. I vuk sit, i ovce na broju!
Pregovarači su svjesni svega ovoga, ali ne odustaju od namjere da “zamađijaju” građane i sebe predstave kao istinske tribune koji zagovaraju sistemske promjene.
Dr Srđa Pavlović,
Univerzitet Alberte, Kanada
Bonus video:
