Lideri Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije prave ozbiljnu grešku misleći da je predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin saveznik u borbi protiv Islamske Države. Za neopravdanost tog zaključka postoje dokazi. Današnji Putinov cilj je da doprinese raspadu EU, a do tog cilja najlakše je doći ako u nju stigne veliki talas sirijskih izbjeglica.
Ruski avioni nanose udare po civilnom stanovništvu u Južnoj Siriji što to ih je prinudilo da bježe u Jordan i Liban. Sada je 20.000 sirijskih izbjeglica smješteno u pustinji u očekivanju da ih prime u Jordan. Nešto manji broj čeka ulazak u Liban. Broj ljudi u obje grupe raste.
Rusija je takođe pristupila realizaciji širokog vazdušnog napada na mirno stanivništvo na sjeveru Sirije. Uslijedila je kopnena operacija, uz pomoć sirijskog predsjednika Asada, protiv armije Alepa, grada u kome je ranije bilo 2 miliona stanovnika. Barel-bombe natjerale su 70.000 civila na bjekstvo u Tursku; kopnena ofanzivna operacija može izmjestiti još više ljudi.
Porodice koje su morale da se sele ne mogu da ostanu u Turskoj. Njemačka kancelarka Angela Merkel bila je u ankari 9. februara kako bi se, u posljednjem trenutku, s turskom vladom dogovorila da izjeglice koje su već u Turskoj ubijede da se tamo i zadrže. Ona je predložila da godišnje avionom prevezu 200.000-300.000 sirijskih izbjeglica, pravo u Evropu, pod uslovom da ih Turska spriječi da idu u Grčku i preuzme ih nazad ako tamo krenu.
Putin je genijalan taktičar, ali ne razmišlja strateški. Nema nikakvog osnova za pretpostavku da se u Siriji umiješao kako bi zaoštrio evropsku krizu izbjeglica. I zaista, njegovo je miješanje bilo strateška greška jer je sada sa turskim predsjednikom Erdoganom uvučen u konflikt koji povređuje interese obiju strana.
Čim je Putin vidio mogućnost da ubrza raspad EU, nije je ispustio. Putem pregovora o saradnji protiv zajedničkog neprijatelja (IS), Putin je svoja dejstva učinom nejasnim. Sličan pristup imao je u Ukrajini: potpisavši Minski dogovor nije ga ispunjavao.
Teško je shvatiti zašto lideri SAD i EU vjeruju Putinu na riječ, a ne sude o njemu na osnovu njegovog ponašanja. Jedino objašnjenje koje mogu naći je da demokratski političari pokušavaju da umire svoje stanovništvo predočavajući mu prijatniju sliku od one koja odgovara stvarnosti. Riječ je o tome da se Putinova Rusija i EU trkaju s vremenom: pitanje je ko će od njih prvi pasti.
Putinovom režimu prijeti bankrot 2017. godine, kada je rok dospijeća najvećeg dijela spoljnog duga, a politički nemiri mogu buknuti i ranije. Putinov rejting, koji ostaje visok, utemeljen je na sporazumu sa građanstvom koje od vlade traži finansijsku stabilnost i spori ali stabilan rast životnog standarda. Zapadne sankcije, zajedno sa visokim i naglim padom cijena nafte, dovode Vladu u situaciju da nijedno od tih obećanja ne može da održi.
Deficit ruskog budžetat je 7% BDP i Vlada će morati da ga svede na 3% kako se inflacija ne bi otrgla kontroli. Fondu Socijalog osiguranja Ruske Federacije ponestaje novca i kako bi popunio kasu moraće da se ujedini sa državnim Fondom za inrastrukturu. Ti i drugi događaji imaće negativne posljedice na nivo životnog stanarda, ali i mišljenje birača uoči paralamentarnih izbora na jesen.
Najefikasniji način da se izbjegne kolaps Putinovog režima je da se obezbijedi prijevremeni kolaps EU. Evropak unija, koja puca po šavovima, neće biti u stanju da održi sankcije, uvedene Rusiji nakon upada u Ukrajinu. Naprotiv, Putin može dobiti značajne ekonomske pogodnosti od dijeljenja Evrope i iskoristiti veze koje je pažljivo razradio s poslovnim interesnim grupama i anti-evropskim partijama.
Kako sada stvari stoje, EU se raspada. Od vremena finansijske krize 2008. godine, i mjera za spasavanje Grčke koje su uslijedile, EU je naučila da se provlači između jedne i druge krize. Ali, EU se sada susreće sa pet ili šest kriza istovremeno, što se za nju može pokazati kao mnogo. Merkel je ispravno predvidjela da izbjeglička kriza može urušiti Uniju.
Kada se država ili zajednica država nalaze u smrtnoj opasnosti, za njihove lidere najbolji izlaz je da se surovoj realnosti suprotstave a ne da je ognorišu. U toj trci za preživljavanje, EU stoji protiv Putinove Rusije. “Islamska Država” predstavlja prijetnju za obje, ali tu prijetnju ne treba preuveličavati. Napadi terorista džihadista, koliko god strašni, ne mogu se porediti sa prijetnjom iz Rusije.
Islamska Država (a uz nju i Al-Kaida) je prepoznala Ahilovu petu zapadne civilizacije - strah od smrti - i shvatila kako da je iskoristi. Buđenjem skrivene islamofobije na Zapadu i podgrijavanjem kako društvene zajednice tako i vlada da se prema muslimanima odnose s nepovjerenjem, oni se nadaju u to da će mlade muslimane ubijediti da terorizmu nema alternative. U momentu kada ta strategija postane jasna, postoji jednostavan protivotrov: nepristajanje da se ponašaš onako kako tvoji neprijatelji žele.
Uz prijetnju koja dolazi iz Putinove Rusije, biće se teško boriti. Nesposobnost da se to i prizna, zadatak čini još težim.
Copyright: Project Syndicate, 2016.
Bonus video:
