Prvo da staroj gardi približim pojam bindžovanja. To ti je ono kad na hljebu i vodi za sedam i po sati pogledaš cijelu seriju. Dvije takve besramne noći, i otvori se u meni pitanje, što je serija, a mora bit serija, odnosno, kakvog više smisla imaju epizode?
Takav je čovjek novog doba, preskače najavne špice da uživa iz cuga, i sve što taj narkofil traži je višak dramskog obrta, od kojeg će zorom sasvim da utrne i prevali se na kauču.
Ok, ako su stariji ovo uhvatili, vrijeme je da im izjavim saučešće za Gigom Moravcem. Problem je što onda mladom moram da objasnim ko je bio Giga Moravac. I da nadodam zašto je bitan meni, iz srednje jebene generacije, koja se pred televizore nacrtala u vrijeme kad je društvo iz mira kretalo u rat.
Serija Bolji život (1987-1991) bila je međa i posljednja velika objava televizije kao sredstva vaspitanja i zabave drevnih Jugoslovena. Sve poslije Boljeg života postalo je masno, manje važno i nekoherentno. Bila je to serija koja je organizovala vrijeme, učvrstila obred nedjeljnog kupanja, odredila domet građanskog umovanja i koliko se smije misliti o raspadu sistema.
Značaj Boljeg života teško je objasniti milenijalsima i svima koji se tako osjećaju. Bolji život bio je početak i kraj sedmice, a vrijeme između epizoda raspoređeno da teče bez trzavica koje bi narušile temelje socijalističkog poretka. Iz današnje medijske umobolnice, Bolji život izleda kao uspomena na svetu neđelju i mir. Takav serijal bio je moguć samo u vrijeme prije nego je Eva uzela daljinski i kredit, prije nego je Adam otišao u privatnike, u neko davno doba kad je ekran bio nedemokratska granica, sa obaveznom kontrolom kvaliteta.
Bolji život bio je pažljivo režirana društvena seansa, svaki član familije birao je junaka da preko njega opšti sa autoritetom televizije, iza koje je još stajala država. Ta serija bila je posljednja društvena svojina, fikcionalni javni servis, a Giga Moravac, junak kakvog je država u tom trenu jedino mogla da ponudi, Don Kihot u bankrotu, komercijalista sa čašicom, posljednji heroj fiksnog telefona, sluđen i nemoćan. Zato je i bio istinit.
Gigin sin mezimac bio je buntovan taman da ne zaglavi u zatvoru, žena emancipovana u mjeri da ga ne ostavi, a ćerka u šortsu kratkom koliko je domaće oko smjelo da gvirne poslije dnevnika. Dovoljno. Sve u Boljem životu bilo je konstruisano na granici da se ne raspadne, da bi se odbranilo ono što je uveliko tonulo, mit o građanskoj klasi koja će preživjeti, iako se nije ni formirala da valja.
Glumac Marko Nikolić imao je lice i neobičan fokus kome se vjerovalo, važne uloge u pozorištu, nagrade i filmove, ali cijela njegova karijera, pa makar sto puta bio Crni Đorđe, morala je da ide pod ruku sa likom Gige Moravca. Marko Nikolić bio je glumac uzidan u jedan kulturološki mit, on je među rijetkima mogao da osjeti šta znači moć medija i nada srednje klase, prije nego se sve raspalo, prvo država, potom hiljade malih ekrana, na još manje ekrane koji odavno ne nude slike, nego CMS sadržaj i kastimizirane datoteke.
Giga Moravac danas izgleda kao kulturna praistorija, on je podsjetnik da su devedesete bile tačka presjeka rata i tehnološke revolucije, dva potresa koji bi svaki ponaosob samljeli čitava pokoljenja, a kad nastupe skupa, za sobom ostavljaju otpad i dim.
Zato kroz dim koji štipa oči, kroz mrenu Jutjuba i poriv Netfliksa, gledam Gigu Moravca kako odlazi iz vidokruga po drugi put. Odavno nisam imao osjećaj da jedan glumac ide da se pridruži svojoj ulozi, sa kojom će zauvijek ostati jedno.
Bonus video:
