Ted Kruz, jedan od kandidata Republikanske partije za mjesto predsjednika SAD, rekao je nedavno da bi njegovo rješenje za nasilje na Bliskom istoku bilo da se započne “tepih-bombardovanje” protiv “Islamske Države” i pogleda da li “pijesak svijetli u tami”. Donald Tramp, lider republikanske trke za mjesto predsjednika, obećao je da će “raznijeti ID na komadiće”. Treći kandidat, Kris Kristi, priprijetio je ratom Rusiji.
Uz takve prijetnje, nije čudno da bi, prema nedavnoj anketi, oko 30% republikanskih glasača (i 41% Trampovih) imalo pozitivan odnos prema bombardovanju grada Agrada: tj. centralnog (i izmišljenog) grada iz Diznijevog crtaća Aladin. Izgleda je ime grada zvučalo arapski i - to je bilo dovoljno.
Jedan od načina da se objasni ova militantna retorika jeste pretpostavka da ti koji to izgovaraju moraju biti krvožedni monstrumi. Blaži pogled na stvari donosi zaključak da oni pate od užasnog nedostatka sjećanja na istoriju svijeta i moralne poglede. Niko od njih nema lično iskustvo vođenja rata. I oni, očigledno, sebi ne mogu predstaviti posljedice onoga o čemu govore. Ali i bez toga, dovoljno je i neznatno upoznavanje sa sasvim nedavnom istorijom da bi se saznalo da se “raznošenjem ljudi u komade” ne može dobiti rat. To nije funkcionisalo u Vijetnamu, pa teško da će u Siriji ili Iraku. Čak ni nacisti nijesu poraženi putem tepih-bombardovanja. Kako su pokazala posleratna istraživanja američkih i britanskih vazdušnih snaga, pobjeda na Vermahtom zavisila je više od ruskih tenkova nego od bombardovanja njemačkih gradova iz vazduha. Iz toga se rađa pitanje (koje odgovara početku nove godine) - može li istorija da nam da veliki broj lekcija. Jer, ništa se ne događa baš onako kako se događalo ranije.
Izgleda da je istina da od istorije ne možemo očekivati da nam kaže šta da radimo na vrhuncu ove ili one krize. Ali uzimajući u obzir da se neke strukture ljudskog ponašanja ponavljaju, znanje o prošlosti nam može pomoći da naša vremena shvatimo bolje. Problem je u tome što političari (i komentatori) često griješe u izboru primjera kada hoće da potkrijepe svoje ideološke pozicije.
Na primjer: pokazalo se da mali broj ljudi može da razmišlja o tome šta je bilo prije II svjetskog rata, pa sve češće zloupotrebljavamo primjere iz 1930-ih i 1940-ih. Svaki put kada nas pozivaju da se usprotivimo diktatoru, priziva se duh Adolfa Hitlera i fantomi 1938. vaskrsavaju da eliminišu skepticizam povodom nekog ishitrenog “preventivnog” rata. Oni koji su imali sumnje u vezi invazije Džordža Buša na Irak bili su “mirovnjaci” baš kakav je bio i Nevil Čemberlen.
Naša gotovo isključiva fokusiranost na naciste i II svjetski rat čini nas slijepima za druge - moguće poučnije - istorijske paralele. Užasni ratovi na Blikom istoku danas, koji na suprotne strane stavljaju revolucionarne religiozne sekte i plemenske vođe sa surovim diktaturama i koje podražavaju ova ili ona svjetska sila, imaju mnogo više sličnosti sa Tridesetogodišnjim ratom koji je opustošio veliki dio Njemačke i Centralne Evrope od 1618. do 1648.
Tokom tri decenije, pljačkaške vojske su ubijale, orobljavale i mučile ljude prolazeći kroz sela i zaseoke. Mnogi od onih koji nisu ubijeni, umrli su od gladi ili bolesti koje je širio veliki broj naoružanih muškaraca.
Često se pretpostavlja da je, kao i današnji ratovi, i Tridesetogodišnji rat po svojoj suštini bio vjerski konflikt, ali između katolika i protestanata. Međutim, (opet kao i današnje nasilje u koje je uvučen arapski svijet), sve je bilo mnogo složenije. Najamni vojnici, bilo protestanti bilo katolici, prelazili su na drugu stranu uvijek kada im je to odgovaralo, dok je Vatikan podržavao njemačke protestanstke kneževe, a katolička Francuska protestantsku Holandsku Republiku. I drugi savezi pravljeni su uz prenebregavanje sektaških pozicija.
U stvarnosti, Tridesetogodišnji rat je predstavljao borbu za evropsku hegemoniju između Burbona i Habsburške monarhije. Rat je trajao dok jedna strana nije postala dovoljno moćna da dominira nad drugom, nanoseći ogromne patnje popuno nevinim seljacima i stanovnicima gradova. I isto tako su se, kao danas na Bliskom istoku, druge velike sile - Francuska, Danska i Švedska, pored ostalih - uključivale, podržavajući jednu ili drugu stranu u nadi da će za sebe ostvariti korist.
Sličnost sa ratovima u Siriji i Iraku je nevjerovatna. “ID” predstavlja surovi sunitski ustanak protiv šiitske vlasti. SAD su protiv “ID”, takođe i Iran kojim vladaju šiiti i S. Arabija, koja je pod rukovodstvom sunitskih despota. Okosnica konflikta na Bliskom istoku nije ni vjerska, ni sektaška, već geopolitička: vodi se borba za regionalnu hegemoniju među S. Arabijom i Iranom. Obje imaju pokrovitelje među velikim silama i obje svjesno potpiruju vjerske fanatike, ali - religiozne razlike nisu ključ za razumijevanje eskalacije nasilja.
Šta možemo izvući iz svega ovoga? Neko bi mogao tvrditi da samo temeljna vjerska reforma može dovesti do dugoročnog mira na Bliskom istoku. Ali, iako reforma islama može biti poželjna, ona neće donijeti kraj današnjem ratu.
Predsjednik Sirije, Asad, ne bori se za konkretnu granu islama (alaviti u njegovom slučaju), već za svoj život. “ID” se ne bije za sunitstku ortodoksiju, već za revolucionarni kalifat. Borba između S. Arabije i Irana nije vjerska, već politička.
Postojali su momenti tokom Tridesetogodišnjeg rata u kojima je političko rješenje bilo moguće. Ali nije bilo volje da se te mogućnosti iskoriste: jedna ili druga strana je, kao i do tada, težila da dostigne veliko preimućstvo nastavljajući da se sukobi (ili zaoštravajući, da bi onaj drugi nastavio).
Bilo bi tragično da slične mogućnosti budu propuštene danas. Dogovori zahtijevaju kompromise. Neprijatelji moraju razgovarati. Priče o krvavim bombardovanjima i optuživanje za pomirljivost onih koji pokušavaju da se dogovore, samo produžavaju stradanja a možda dovedu i do veće katastrofe. A to bi se već ticalo svih nas.
Autor je profesor demokratije i ljudskih prava na Bard koledžu
Prevod: N. RADOIČIĆ
Copyright: Project Syndicate, 2016.
Bonus video:
