Povećanje minimalne zarade je pitanje koje se sve češće provlači kroz javni diskurs crnogorske javnosti. Premda bi se očekivalo da je to pitanje kojim će se ponajviše baviti ekonomska struka, ipak izgleda da se njime dominantno bave političari. I to ne treba da čudi, jer je pitanje minimalne zarade odličan mehanizam kojim se javno mnjenje može manipulisati i koje može donijeti pozamašne političke poene posebice u državi čija je ekonomska stabilnost upitna, bez obzira na optimistične podatke koje nam pruža statistika. Jer građanin ne živi od statistike, niti prehranjuje porodicu njome, a naposljetku treba se prisjetiti i čuvene dosjetke: mala laž, velika laž i statistika.
Slušajući diskusiju koja se vodi oko povećanja minimalne zarade, stiče se utisak da je to jedan od gorućih problema koji sprečava građane Crne Gore da uživaju u prosperitetu i ekonomskom blagostanju. Da li je to pitanje zaista od tolike važnosti ili ipak služi za sticanje političkih poena, bilo vlasti ili opozicije?
Čini se kao da opet ulazimo neoprezno i nepromišljeno u diskusiju koja ima nekoliko negativnih ekonomskih implikacija i koja je često u drugim državama bila izvor dodatne nezaposlenosti. Ima primjera u kojima je povećanje minimalne zarade ili nadnica vodilo ka malom pomaku u ekonomskoj moći radnika, ali je mnogo više slučajeva u kojima je povećanje nadnica ili minimalne zarade uticalo na povećanje nezaposlenosti, rast sive ekonomije, lošije uslove za rad, a ponegdje i do zatvaranja brojnih malih i srednjih preduzeća koje se ipak smatraju generatorima jedne ekonomije.
U istraživanju koje je sproveo UNDP u Crnoj Gori piše: „Analizirajući podatke o kretanju minimalne zarade i drugih ekonomskih indikatora, za period od 1994. godine, u Crnoj Gori, može se zaključiti da povećanje minimalne zarade ne utiče na kretanje prosječne zarade, a istovremeno utiče na smanjenje zaposlenosti i povećanje nezaposlenosti, odnosno povećanje neformalne zaposlenosti“ - čime nam se jasno ukazuje na činjenicu da bi eventualno povećanje minimalne zarade u trenutnom ekonomskom ambijentu vodilo ka tome da veliki broj radnika bude potisnut ka neformalnoj ekonomiji. Pritom treba imati u vidu da neformalna ekonomija trenutno čini do 40 procenata crnogorskog BDP-a.
Osnovna ekonomska logika nalaže da je cijena proizvod tržišnih mehanizama ponude i tražnje. Zbog čega bi onda plata bila izuzetak? Plata ili mjesečna zarada koju dobijamo od poslodavca je upravo cijena rada po kojoj je jedan pojedinac voljan da radi (zaposleni), a po kojoj je drugi pojedinac voljan da plati (poslodavac).
Na tržištima koja su oslobođena državnog intervencionizma i bespotrebnih regulacija, cijena se formira na osnovu ponude i tražnje, te se tako u krajnjem slučaju - zahvaljujući ovim mehanizmima - može definisati cijena rada za radnika/icu u supermarketu, vozača/icu autobusa, finansijskog direktora/ice i slično.
Onda kada se zakonima utiče na mehanizam ponude i tražnje kroz, recimo Zakon o minimalnoj zaradi, javlja se situacija u kojoj je ponuda radne snage veća od tražnje, a krajnja posljedica je nezaposlenost ili neformalna zaposlenost. Ukoliko bi predloženi Zakon o minimalnoj zaradi bio usvojen u trenutnom ekonomskom ambijentu, izvjesno je da bi se i poslodavci stavili u veoma izazovan položaj, jer bi opstanak mnogih manjih i srednjih preduzeća bio upitan.
Svako ko ne živi u zabludama raznih statističkih podataka može da uvidi da je položaj radnika u Crnoj Gori veoma težak i da se mnogi suočavaju sa velikim životnim izazovima i konstatnom borbom za preživaljavanjem, te da se život mnogih radnika sveo sa „od mjeseca do mjeseca“ na „od dana do dana“.
Problem minimalne zarade je minoran u odnosu na nepoštovanje prava radnika koja su propisana zakonima, na nepostojanje precizno definisanih ugovora između poslodavaca i zaposlenih, na zapošljavanje radnika u neformalnoj ekonomiji, na sporost i neefikasnost sudstva u rješavanju sporova, na opterećenja koja trpe poslodavci i radnici od strane države, i slično.
Čini se da bismo trebali kao društvo da se posvetimo prvenstveno tim pitanjima kako bismo izgradili zdrav ekonomski ambijent, a da zatim odlučujemo o sudbini minimalne zarade, kako je to uostalom rađeno i u Švajcarskoj i nekim drugim ozbiljnijim državama.
Autor je predsjednik NVO Luča Institut iz Crne Gore, potpredsjednik neprofitne organizacije Luča Global iz SAD i saradnik u Institutu za istraživanja ekonomskih i fiskalnih problema iz Francuske
Bonus video:
