Zamislite da je neko zaspao prije nekih petnaestak godina i probudio se ovih dana. Na TV-u i radiju, neka nova lica, ali ista retorika: mi Crnogrci, mi Srbi, mi ponositi, ovi izdajnici, oni patriote, ne damo državu, hoćemo našu crkvu... Čovječe! Pa ovdje vrijeme stoji, rekao bi. Ovaj narod je ostao zaglavljen u vremenu i prostoru, baveći se ne suštinskim, ne životnim pitanjima, nego rasipajući snagu, energiju, pa i zdravlje, na sporedne stvari, na nešto od čega se ne živi, ne napreduje. Zar je moguće da normalni, odrasli ljudi toga nisu svjesni? A sve to ostavlja traga na ljudima. Ljudi su konstantno pod nabojem, podijeljeni i ostrašćeni, sopstvene duhovne praznine popunjavaju strastima. I da ponovim: ništa tako uspješno ne popunjava moralne i duhovne šupljine i ne potiskuje nezadovoljstvo i bijedu kao ostrašćenost. Ali to je mač sa dvije oštrice, vremenom se može pretvoriti u proteste, nekontrolisane reakcije i sukobe.
Ne mogu da se pomirim sa činjenicom da narod, kome i sam pripadam (mada ne i po mentalitetu, što jes, jes) svjesno ide ka sopstvenom uništenju i propasti i da toga nije svjestan, da nije u stanju da se trgne, osvijesti i počne da radi u svoju korist, a ne u korist svoje štete i propadanja. A sudeći prema stanju u ekonomiji i industriji, a kao rezultat svih činjenja i nečinjenja tokom posljednjih makar ovih petnaest godina, da ne idemo dalje u prošlost, bilo bi ljudski i pošteno da se neko konačno i zastidi, nakon svega.
Nasuprot ovoj našoj tragikomici, za kontrast, pomenuo bih primjer američkog grada Sijetla (u kome sam završio 4. razred srednje škole). Osnovan je 1851. godine tako što je pet porodica tu došlo iz države Ilinois i osnovalo malo naselje, kao prolaznu stanicu od Kalifornije na putu za Aljasku, gdje je vladala zlatna groznica. Bavili su se sječom i preradom drveta. Ubrzo se posao razvio i naselje proširilo, ali je muškaraca bilo neuporedivo više nego žena, odnos je bio 10:1, pa je nekoliko preduzimljivih žena u nekoliko navrata išlo u unutrašnjost zemlje da dovedu djevojke za svoje mladoženje. Osim toga, često su trpjeli napade lokalnih indijanskih plemena. Pominjem ovo da bih istakao kako su ti ljudi počeli praktično od nule: bez istorije, bez novca, bez materijalnih sredstava, čak i bez dovoljno žena. Ali, imali su nešto drugo: život, srce, hrabrost, vjeru i nadu. Nepunih sto pedeset godina od tada, Sijetl je postao jedno od najjačih industrijskih središta u svijetu, u kome su ponikle kompanije vrhunske tehnologije - Boing i Majkrosoft, pored mnogobrojnih drugih manjih.
Nameće se pitanje: u čemu je fenomen, u čemu je tajna da se za 150 godina ni iz čega dođe do vodećeg u svijetu? Pitanje je šta je Crna Gora uradila i napravila u tom periodu, čime bi se ponosili, isticali, bili na neki način osobeni i prepoznatljivi u svijetu? Osim pršute i vina ne pada mi na pamet da imamo još neki proizvod po kome nas pamte u svijetu. I dok tamo već otkrivaju neko novo tehnološko čudo, kako bi im bilo bolje, ljepše, lakše, kako bi bili bogatiji i samim tim slobodniji i nezavisniji, dotle mi i dalje živimo u strahu, u neizvjesnosti, u nepovjerenju, u duhovnoj i materijalnoj bijedi. Tamo uspjeh rađa uspjeh, blagostanje - blagostanje, ovdje kod nas još nismo raščistili sa crkvama, hoće da nam otmu državu, protestuju, neće u NATO... Da se čovjek naježi, ili bolje prekrsti i pomoli, što nas je zapalo.
Baveći se tom i takvom svakodnevicom zanemaruje se tzv. dugoročna strategija razvoja države, bez čega nema napretka ni boljitka. Ova država opstaje zahvaljujući turizmu, a dozvolila je da Ulcinj i Herceg Novi propadaju, da se Budva i Petrovac izgrade bez mjere i ukusa. U glavne zimske centre se ne investira dovoljno, pa kasne za konkurencijom, čak i u regionu. A još nema investicija ni u energetske objekte i najveća šteta za državu neće biti zbog toga je li ih trebalo ili ne graditi, već u izgubljenih (bačenih) desetine miliona eura zbog toga što nisu izgrađeni i pušteni u rad ranije, bar 2017. umjesto 2020-21. Konktertno kada je riječ o drugom bloku termoelkektrane, čiji je početak gradnje najavljen za iduću godinu. Da je bilo adekvatne strategije i mudrosti, 2016. bi drugi blok počeo sa radom, ali nije. U vezi sa ovim, jedan veliki nedostatak ove države je što nema priznate i prepozantljive stručnjake u ovim oblastima, ali tako da se njihova mišljenja i stavovi uvaže i budu odlučujuća kada je strategija u pitanju. Dešava se upravo suprotno, da se često diskvalifikuju i ne pitaju.
Sve ovo ide u prilog činjenici da se u ovoj državi namjerno zaobilazi suština i izvrće istina. Dok god bude tako ona će kaskati za svijetom, za napretkom, demokratijom. Ostaje nada da će tzv. evroatlantske integracije doprinijeti da se ne zaobilazi suština i da se konačno istina prikaže u pravom svjetlu. A to je put ka napretku, u bolji život. Razlika je u tome što, pored ostalog, Daljo Rukavina neće morati da potpisuje ugovor sa Elektroprivredom, jer će biti u mogućnosti da redovno plaća račune, pa nas neće valjda više ni terorisati ubitačna reklama, koja na neki nači personifikuje i simbolizuje nekažnjeno iživljavanje na razum i svijest građana, tokom svih ovih godina. Ukratko, ne treba pretjerivati ni u čemu, pa i ako je od Milja, pardon Dalja, mnogo je, vala. Džaba mu i mis Brazila.
Analitičar i konsultant za industriju
Bonus video:
