Veliki pijanista Svjatoslav Rihter bojao se aviona. Tako makar kažu. Volio je da pješači, da se vozi kolima, obilazi prirodu i okuplja društvo. Ali nije volio da leti. Vjerujem da se bespomoćno osjećao u limenoj kutiji nad oblacima. Nije to rijedak slučaj i za manje osjetljive nerve. A kod Rihtera se dala naslutiti manična depresija u samom načinu interpretacije, u pokretima kojim je poništavao klavir.
Glen Guld je rekao - neki muzičari iskorišćavaju instrument, poput Paganinija, koriste vezu sa instrumentom kao suštinu svoje umjetnosti. Rihter je pripadao drugoj vrsti izvođača, onima koji se ispriječe između kompozitora i publike. Bio je dovoljno ličnost da klavir postane prirodna pojava koju ne primjećuješ pod njegovim velikim tijelom.
Kako je bilo Rihteru u Staljinovo vrijeme, to možemo da slutimo po crno-bijelim fotografijama i snimcima. Kako god, pregurao je doba čistki. Ukrajinac njemačkog porijekla i pokorni Sovjet, Svjatoslav Rihter, sklonio se u Moskovski konzervatorij gdje su ga dočekali sa jednim uzvikom - genije. I nisu pogriješili.
Najvažnija lekcija iz muzike za mene je bila upravo da uporedim Bahov Dobro temperovani klavir u čuvenom Guldovom izvođenju sa Rihterovim. Čuti dva izvođenja, isto je kao da upoznaš dva čovjeka i dva svijeta. Zanimljivo da su obojica bježali od svjetla, da se Guld osamio sa Bahom negdje u šumama Kanade, dok je Rihter volio nastupe u nedođijama Sibira. Nije mu se išlo u Njujork, godine 1960. kad je osvojio Karnegi hol, možda i zato što mu se nije putovalo avionom. Ali to nije let o kome želim da vam pričam.
Dana 5. marta 1953. godine u 21.50 časova u Moskvi umro je Staljin. Neko se sjetio Rihtera, da svira na sahrani. Pijanista je bio u Tbilisiju kad je stigao telegram iz Moskve. Što se mora, mora se. Sviraće Baha. Kasnije će da ispredaju razne glupe apokrife kako je Bah bio oblik protesta, kako je publika negodovala, a Rihtera navodno odvukli sa velike scene ukrašene crvenim zastavama. Gluposti. Najvrsniji muzičari SSSR-a svirali su i ostaće upamćeno da je na najljepšem momentu Drugog koncerta Čajkovskog simfonijskom orkestru uletio posmrtni marš kolega iz vojne glazbe.
Rihter je i ranije svirao na sahranama, tako da je imao iskustva. Bio je ime. Premda ne priznat od svih. Pijanistkinja Marija Judina, nazivala ga je „onaj svirač Rahmanjinova“. Bilo je to pežorativno. Judina je bila čudak. Krstila bi se pred nastup, u ono vrijeme. Recitovala je Pasternaka iz prkosa, bez zuba u vilici. Živjela je kao klošarka, ali publika je obožavala njen ludački talenat koji je lomio sve pred sobom. I tako do sudnjeg dana. Kad se predstavila, Marija Judina, nad njenim odrom svirao je Rihter. Rahmanjinova, naravno.
Ali nije ni Staljinova sahrana glavna tema ove priče. Ima jedna slika koju želim da podijelim s vama. Često mi ta scena prolazi kroz glavu. I ne mogu da prestanem da se smijem. Smijem se bez imalo samilosti, jer vjerujem da se i on smijao. To je bio košmar, da ga šalju avionom u periodu teških oblaka nad Gruzijom. Da se ukrca u avion bez pogovora kao da mu je omiljen. Avion srednje veličine, vojni, koji treba brzo da preveze važnog genija i njegovih deset prstiju koji lagano drhte kao nad Prokofjevljevom Devetom sonatom što je specijalno pisana za njega. Sve mi je to lako da zamislim.
Prokofjev je, inače, pisao za Staljinov rođendan, nije imao problem sa tim. Tek kasnije su ga cenzurisali. Ali Rihter i njegova žena su izvodili Prokofjeva mimo zabrane. Možda je Rihter mislio na svoju ljubav, na svoju ženu, dok je ulazio u avion i vidio nešto što će ga zalediti - krcatu unutrašnjost posmrtnih vijenaca nasloženih od patosa do gore, sa onim teškim grobljanskim bukeom u slavu velikog Josifa Visarionoviča čije se ime proteže zlatnim kurzivom na crvenoj traci. Istorija je nekad šaljivdžija - veliki Rihter, najbolji pijanista SSSR-a koji ne voli avione, leti na vođinu sahranu u službenom aeroplanu krcatom posmrtnih vijenaca. U kakvom se to vicu obreo njegov strah? U letećem kovčegu sa porukama vječne slave. Mora da se nasmijao Svjatoslav Rihter, usred velike tuge, u strašnom Sovjetskom Savezu koji je u ništavilo pratio vođu. Mislio sam ovih dana na Rihtera. Mislio sam na tu malu priču. Pomislio sam da će i čitaocu biti zanimljivo da skrene pogled u nešto veselo kao što je avion pun cvijeća koji žuri na veliku sahranu.
Bonus video:
