Nije zahvalno kritikovati Vladine odluke. Puno je tih kritičara i tzv. neprijatelja države, još sad i ti. Posebno kad su neka ''goruća'' pitanja, ne znaju ni gdje se nalaze, bukvalno, i sad ti si se našao da nešto pričaš, pišeš, avetaš... 'Ajde, molim te. Kao da im staneš na žulj, ne oprašta se to tako lako.
Ipak, stiče se utisak, nakon posljednjih hapšenja bivših opštinara po Budvi i Baru, da su se ti ljudi nekako previše opuštili, ili bolje rečeno ''puštili'', i to je moralo prije ili poslije da pukne, nije moglo vječito da traje. Ali dok je trajalo, osladi se taj trenutak vječnosti, oslikan u brzom bogaćenju, privilegijama, lijepim ženama, skupim autima, jahtama, putovanjima... ko zna šta još, da nije bilo ni realno da se to prekine i završi. A moralo je. Nailazi NATO, pa Evropska unija, svi ti standardi i otvorena poglavlja, ne bi ga mrdali bez toga.
I to je lutrija, na neki način: ko zna koliko ima tih što su oštetili budžet, prisvajali za sebe, koristili privilegije kao da se radi o privatnoj firmi, a ne o državi, a da se nikad neće utvrditi kolika je šteta učinjena (firmi, državi) i kolika je korist za pojedince od toga bila. Utisak je, makar iz ugla običnog građanina, da je država najviše šanse davala upravo takvima; koji su se najbolje snalazili u datim uslovima, ili prevedeno na narodni jezik - ''šklapali''. I ne da su se našklapali svih ovih godina, nego uz pomoć stranih tajkuna i sumnjivih investitora i bukvalno obrstili ovu zemlju kao skakavci. Nikad mi nije bilo jasno zašto država, tj. Vlada, ne daje šansu ljudima koji rade u interesu i firme i države. Koji ostvaruju uštede, unapređuju posao, dižu ugled i firmi i državi, imaju opipljive i mjerljive rezultate. Ne. Nama takvi ne trebaju, najčešći je komentar koji se može čuti. Ali nam zato trebaju ovi nezasiti, kojima nikad nije dosta, koji ne znaju da stanu, koji nemaju osjećaj za druge, ni za društvo, a ni za državu. Koji na državu i njenu imovinu gledaju jedino kao na plijen. Ali podobnost i privrženost partiji jača je od svega nabrojanog.
E sad, u takav jedan ambijent strani investitor treba da se prevari da dođe i da investira. Da ne pominjem KAP, koji je za Ginisa, dosadio više i Bogu i narodu. Ali eto Elektroprivreda: italijanski partner ne može da se dogovori sa Vladom i priprema se da ode, uz ogromno obeštećenje. Nije jasno i niko da se sjeti da upita te ljude iz EPCG i Vlade: kako prodadoste tu unosnu kompaniju stranom partneru, a da ga ne obavežete da investira u hidro ili termoelektranu? Ozbiljne i odgovorne države to nikad ne bi dozvolile. Kako prodadoste Željezaru, a dvije godine nakon toga nema nikakvih informacija za javnost ni o investicijama ni o proizvodnji i prodaji, da ne pominjem poslovne rezultate. Ima samo s vremena na vrijeme, ali često, informacije o nesrećnim slučajevima i povredama.
Montenegro airlines je nacionalni ponos i zaslužuje podršku države i subvencije, i neka mu je prosto. Nije jednostavno opstajati u konkurenciji jakih avio kompanija, a posebno ne onih takozvanih niskotarifnih. Ali otkud 74 miliona eura neizmirenih obaveza i 16 miliona skrivenih dugova? Pa da su besplatno prevozili te putnike i bacali novac iz aviona mnogo bi bilo.
Solana je dokaz da iz ove države bježe i ptice, ne samo ljudi. I njima je, kao i ljudima, ugrožen opstanak i egzistencija. Da njemačka ambasadorka u Crnoj Gori ne intervenisa, iseliše se ptice, a i pola naroda sa sjevera Crne Gore, put Njemačke.
Pitaće neko, sa razlogom, kako je to moguće? Zašto nam se to dešava, u kontinuitetu, evo dvije decenije? Sve neke greške, sve šteta do štete, sve neki pogrešni ljudi, ''šklaponje''. A i ove kompanije koje zvanično regularno posluju, i strane i naše, pitanje je koliko država ima koristi od njih. Koliko su njihove usluge i proizvodi kvalitetni a cijene realne, u poređenju sa okruženjem, pa i EU. Svašta bi se tu moglo otkriti, da se malo pročeprka.
Crna Gora ne treba da bude takva. Ova država zaslužuje bolje i više. Svaka čast ljudima koji su doprinijeli da Crna Gora obnovi državnost, zaslužili su mjesto u njenoj istoriji, navladali se, ali vrijeme je da se ide dalje. Ne možemo biti vječiti taoci nesmjenjive vlasti. Moramo sa novim ljudima, sa novom vlašću. Reći će neko - nema ih. A ja kažem - neće ih ni biti, ako ne počnu promjene. Te promjene će donijeti nove promjene, i nove i nove... sve dok se ne pojave ti novi ljudi. I oni će biti vlast samo privremeno, do nekih još novijih, spremnijih, boljih. Ali suština je da će za sve to vrijeme Crna Gora napredovati, teći kao potok, neće ostati ustajala baruština. Biće ravnopravni član civilizovane Evrope, a ne problematični Zapadni Balkan, region odakle bježe ljudi, a dolaze azilanti. Crna Gora u kojoj će se potsticati rad, znanje, kvalitet, rezultati, a ne ponižavati i uništavati. I napokon, Crna Gora u kojoj neće biti gladnih i bez ikakvih primanja, već država socijalne pravde, blagostanja i mjesto gdje će ljudi voljeti da žive, umjesto da bježe ili oduzimaju sebi život.
Takva Crna Gora je moguća i ostvariva. Samo glas za takvu Crnu Goru je glas za sebe i buduće generacije. Alterantiva, a da ima budućnost, jednostavno ne postoji. Ovaj tekst je glas iz budućnosti, kao putokaz za takvu Crnu Goru.
Analitičar i konsultant za industriju
Bonus video:
