Treba li Sveti Vasilije Ostroški da sazove konferenciju za novinare i kaže, ljudi božiji, nisam ja poltergajst, kumim vas da me ne predstavljate kao šumskog duha koji oburdava stijene, već da ispitate koliko je opasno da se pale svijeće u mojoj blizini.
Treba li Sveti Vasilije da podvikne novinarima i kaže da nije božije čudo kad odlomi kamen, već se to zove odron i može da bude uslovljen raznim faktorima - od ljudskog nemara, preko kiše, do geomorfoloških karatkeristika tla.
Ima li šanse da Sveti Vasilije dođe na san urednicima, slava im i milost, i ponudi dokumentaciju posljednje obnove manastira Ostrog, koja je jedan od mogućih uzroka obrušavanja kamenog materijala.
Treba li, na kraju, Sveti Vasilije nekog da sastavi sa zemljom, pa da seoska štampa prestane da bogoradi i pijuče po slami i počne da se bavi svojim poslom, odnosno pokaže brigu za vjerski objekat i turističku atrakciju prvog ranga.
Jer ovo što se prošle sedmice dogodilo, da najuticajniji mediji bez imalo pristojnosti proglase čudom što niko nije poginuo, to je vjerovatno najniži stepen populizma koji je ovdašnje novinarstvo doseglo. Populizma koji očekujem od FB naloga parohije Straševina, ali nikako od medija koji imaju ambiciju da budu nekakav motor društvenih promjena.
Ili je ovdje riječ o novom žanru za koji nisam čuo - vjerujuće novinarstvo. Posno novinarstvo. Krsno novinarstvo. Novinarstvo koje manje košta. A nudi mnogo više, jer čuda su ispod cijene. Umjesto skupih i dosadnih istraživačkih postupaka, umjesto rizičnog zabadanja nosa među stijenje, događaji se redom brendiraju kao čudesa. Novine ne izlaze neđeljom. Urednici na kolegijumima kleče. Novinari se bičuju. Lektori poste na vodi. Vlasnici medija hodaju po vodi.
Moram da citiram kako to izgleda u praksi. Dnevne novine “Dan”, perjanica žurnalizma u mojoj zemlji. Kao što se i očekuje od moćne novinarske škole, reporter kreće od provjerene informacije.
“Da sve posjetioce manastira Ostrog čuva blagoslov Svetog Vasilija Ostroškog do sada je dokazano više puta, pa i juče - kada je stijena od kubik i po pala na ulaz palionice svijeća, ali Božijim čudom niko nije povrijeđen."
Turi boga u pasus prvi i priča će sama poteći, staro je pravilo najboljih reportera srednjeg vijeka.
“Po ko zna koji put Sveti Vasilije pokazao je silom koja mu je od Boga darovana da ne zaboravlja ljude i da su, uprkos opasnom terenu ostroških stijena, uvijek sigurni, zaštićeni i blagosloveni”.
Ko osjeća potrebu neka se prekrsti, pa da nastavimo sa čitanjem. Čujem li to zvona?
“Iako je palionica svijeća jedno od najfrekventnijih mjesta kod Gornjeg manastira, u trenutku kada je stijena pala ispred nje nije bilo nikog, već su svi vjernici, kao upozoreni, bili u dvorištu. Svi su ostali zdravi i veseli da svjedoče o još jednom čudu pod Ostrogom.”
I tako dalje… Živjeli su sretno i veselo do kraja života. Po sredini članka ukazao se i protojerej-stavrofor Džomić, potvrdio da sa Svetim Vasilijem nema šale i kako sad valja tumačiti njegovu poruku.
Ovo remek-djelo napisao je neko ko se potpisuje kao novinar. Članak je odobrio za štampu neko ko se zove urednik. A ja kažem da je djelo rođenog pisca, odobreno od strane Svetog duha. Jer kad ovo pročitam dođe mi da se bacim sa litice, siguran da mi se ništa ne može desiti.
Još više mi dođe da se bacim sa litice kad vidim da je portal Vijesti objavio naslov “Čudo pod Ostrogom: Pao kamen sa manastira”. Ili kad shvatim da se preurbani portal CDM potrudio i oko prevoda, valjda da bi o stanju u našem novinarstvu obavijestio OEBS: “Miracle in monastery of Ostrog: A rock fell, no one injured”.
Kad sve sagledam, mislim da je bog odnio šalu. Pošto je u toku izrada novog Kodeksa novinara Crne Gore, predlažem da se u njega unesu barem Njutnovi zakoni. Kao i nekoliko smjernica koje bi autorima ukazale da je zajebano zastupati magijska objašnjenja fizičkih pojava i zvati se novinar.
U protivnom, Kodeks i sve redakcije valja osveštati, poškropiti, da magija bude kompletna. Neka Sveti Vasilije spasi crnogorsko novinarstvo, kad već niko drugi ne može.
Bonus video:
