Naučili smo na prijenos prastarih načina egzekucija, iz drevnih prapočetaka naše vrste, putem najmodernijih elektroničnih medija - pogubljenje posredstvom interneta i to posve nevinih žrtava. Takvo je stanje naše vrste u zatrovanom kutku kugle zemaljske koji zovemo Bliskim istokom.
I da se ne varamo, znamo da slična događanja nisu bila nepoznata i u našim ratovima 1990-ih, ali i da se danas događaju u mnogim zemljama, pa i na našem kontinentu.
Ipak iznenađuje, da se Egipat, najstarija svjetska civilizacija, koji je u svojim tisućljetnim kraljevstvima, helenističkoj i kršćanskoj Aleksandriji te fatimidskom kalifatu dosegnuo same vrhove ljudskih postignuća, našao u jednom beznadnom stanju mržnje i tihog građanskog rata. U toj je priči jedan mladi geodet iz Hrvatske postao tragični statist. Mogao je to biti neki drugi strani zaposlenik, putnik ili novinar.
Žrtva je ovdje posve sporedna i predstavlja samo objekt na kojemu se demonstrira moć i bezobzirnost jednog mračnog kulta, posve predanog mržnji, s reduciranom retorikom ništa bitno drukčijom od nacističke ili komunističke. Sve ovo ukazuje na društvo u rasulu, bez odgovarajućeg moralnog, političkog ili intelektualnog vodstva, koje bi ga moglo usmjeriti ka izlazu iz sadašnjeg stanja. Bojim se reakcija u našem nerefleksivnom društvu koje je rijetko spremno na diferencirana tumačenja političkih i idejnih sukoba. Na svaki način treba spriječiti da u potrazi za krivcima nastradaju naši muslimani, koji doista nikakve veze nemaju s nekakvim sinajskim ISIL-ovcima.
Ovo će također „opravdavati“ razne protubosanske regionalne akcije, jer regiju, zar ne, treba čuvati od ISIL-ovaca.
Nažalost, vrijeme „ratova civilizacija“ traži čiste „civilizacijske“ obrasce i jasno omeđene frontove, čemu nužno kumuju neznanje, predrasude, ali i interesi. A opet, tko može zanijekati da je ovdje riječ o bezdušnom zločinu?
I tko egipatskim vojnim vlastima može zabraniti pravo na samoobranu, bez obzira koliko su puta pokazali svoj prijezir prema ljudskim pravima i elementarnoj pravičnosti?
Hrvatska doista nije sudjelovala u nekoj borbi protiv ISIL-a. Premda premijer Milanović tvrdi da Hrvatska neće sudjelovati u operacijama protiv ISIL-a, jer „to je za neke druge“, teško je vjerovati da bi Vlada odbila poziv u neko šire savezništvo pod okriljem NATO saveza.
U nesigurnom svijetu savezništva znače vrlo mnogo, ali pretpostavljaju preuzimanje rizika koji ide uz savezničko okruženje.
Premda je više od 3.000 Hrvata prije stoljeća i pol radilo na gradnji Sueckog kanala, njihova sigurnosna situacija onda je bila povoljnija nego što je to danas slučaj. U globaliziranom svijetu nema izlaza iz ove dileme.
Tragična smrt Tomislava Salopeka ostavlja nam mnoga pitanja za razmišljanje. Dok molimo za njegov vječni život moramo biti svjesni da smo njegovom smrću prešli u opasne prostore globalizirane sadašnjice, koji nam dosad nisu bili poznati.
Bonus video:
