U štampi, kao i na I-portalima, svakodnevno se mogu pročitati razni zanimljivi tekstovi na različite teme: komentari, analize, stavovi, redovne kolumne itd. Neki od njih su samo zanimljivi, a neki i poučni i korisni. Utisak je, ipak, da malo koga dotiču i da se sve svodi na to da dok neki pišu i ukazuju na brojne društvene probleme i komentarišu aktuelna dešavanja, oni drugi završavaju posao. I nije bitno da li neko i šta priča, nije bitno o kolikoj se šteti ili uštedi radi, koliko je neko stručan i kompetentan da kaže i upozori. Bitno je samo da se završi ono zacrtano i predodređeno, nečijom voljom, bolje rečeno naredbom - direktivom, ali da ga ne ugrožavaš u toj namjeri, tako što se nećeš miješati u svoj posao, kako se to popularno kaže. A to šta ćeš ti pisati ili govoriti, totalno je nebitno. Dok god je sistem takav, dok god ne reaguje tužilaštvo, svaka priča je nebitna, prazno slovo na papiru. Čak i smiješna, kako mi to reče jednom jedan ''prijatelj''. Tako se, tokom dužeg vremenskog perioda, ljudima nameće uvjerenje da ne mogu ništa promijeniti, pisali ne pisali, da je sve unaprijed određeno i da će biti onako kako kaže vlast, ili neko iz centara moći, takođe pod okriljem vlasti. Ko se usprotivi, pa čak i nečemu što je očigledno protiv interesa Crne Gore, proglašava se maltene državnim neprijateljem, od strane te iste vlasti.
Pored ostalog, i to je razlog zašto se u posljednje vrijeme često čuje da je Crna Gora privatna država. Ja se ne bih složio sa tim. Privatnik, vlasnik, gazda, nazovi kako hoćeš, vodi računa o svojoj firmi, pazi na svaki potrošen euro, brine i nagrađuje zaposlene ako doprinose boljitku, a sankcioniše one koji nanose štetu firmi ili je potkradaju. Svim uspješnim kompanijama zajedničko je jedno: vrhunski kvalitet proizvoda i sigurnost i samo tako napreduju i opstaju na tržištu. Svjedoci smo da je u našoj državi često upravo suprotno: nije bitno koliko si pokrao, koliko si se ugradio, koliko si štetu nanio državi, sve dok si naš, tj. odan vlasti, makar na riječima. A krade se sve, ne samo materijalno, od diploma, preko naučnih radova, do krađe na izborima. Zato pripremaju elektronsku identifikaciju birača, da se više ne krade, rekoše. Da li je ovo moguće, da li se sve ovo zaista dešava - svako normalan se mora upitati ponekad. Kako to neko lijepo reče: pojedinci iz ili bliski vlasti državu prosto doživljavaju kao plijen: što se više otme, rastrgne, ponese, to je taj pojedinac uspješniji, snalažljiviji, a uglavnom i značajniji u hijerarhiji interesne grupe pod okriljem vlasti.
Ima još jedna bitna razlika, između dobrog privatnika i ''privatne države'' Crne Gore. Uspješan privatnik ima korist i priznanje mu je ako mu neki zaposleni promoviše firmu u inostranstvu, na međunarodnom tržištu. Posebno ako se radi o predstavljanju pred svijetom u nekoj oblasti. Malo li je za firmu iz Crne Gore da se pojavi među najuspješnijima u nečemu u svijetu, jedina iz regiona, i to ne jednom? Ova vlast ne mari za to (sa izuzetkom sportista, da ne griješim dušu) i nisi li miljenik vlasti ne trebaš (i ne možeš) ni predstavljati Crnu Goru. A još gore, desi se da država prepusti najbolje, najvrednije ljude, pojedince, na milost i nemilost Salijerima. Ma kažem vam, u ovoj državi Mocart ne može ni da se rodi, a kamo li da stvara. I onda se vlast iščuđava što nas zaobilaze investitori, makar oni veći i ozbiljniji. A često je razlog krajnje banalan i jednostavan: ne znaju gdje se nalazi Crna Gora. Umjesto da vlast stimuliše građane da kad god su u mogućnosti predstavljaju državu u inostranstvu i da joj je na čast, pa bi se nekad i čulo za Crnu Goru. E, takvoj vlasti da ne žališ da daš glas, i da je prosto,jer bi bilo prvo Crna Gora pa vlast, a ne kao sada: da se namiri prvo vlast i uz vlast, pa što pretekne za Crnu Goru, ako pretekne.
Očekivati od građana koji su do te mjere ubijeni u pojam i izgubili vjeru da pričom ili pisanjem (javnom riječi) mogu bilo šta promijeniti u društvu (bez lične slobode i osjećaja šta je to), očekivati da će oni masovno izaći na ulice i izraziti protest, da ne govorim o smjeni vlasti sa ulice, predstavlja nemanje uvida u realnost i tek puko zanošenje, političkih laika i/ili foliranata. Zamislite tu scenu kada policajac u uniformi, dakle na dužnosti, bespomoćno posmatra dvojicu kako se tuku i ništa ne preduzima. Ne miješa se čovjek u svoj posao zaštite javnog reda i mira. A koliko ima ekonomista, profesora, sudija, inžinjera (KAP, Željezara) i drugih profesija, koji se ne miješaju u svoj posao. Koji su mudri a jedino mjerilo te “mudrosti” je ćutanje i nezamjeranje. Koji će nijemo posmatrati kako se rasprodaje nacionalno blago ili uništava nešto što je od značaja za državu, a istovremeno su vatreni navijači crnogorske reprezentacije, u bilo kom sportu. Tako bi se ukratko mogao opisati model crnogorskog intelektualca: velika, pretjerana ljubav za reprezentaciju (makar na riječima), zastavu, ruka na grudima, Crna Gora u srcu, ali posa' je posa'. U koji se po pravilu ne miješa.
I šta nam je činiti, kako iz ovog vrtloga (brloga) izaći, kako pravi put, ''cestu sunca'' naći? Kome vjerovati, koga poslušati, za kim se uputiti, u šta se uzdati? A još ni u boga ne vjerujemo.
Bar da je onaj Živko Nikolić živ, pa i nekako. Makar i preko filma, satirom, da nam otvori vidike i vrati ono zrno dostojanstva. I čojstva!
Bonus video:
