Sa dugogodišnjim snimateljem Filmskih novosti, Stevanom Labudovićem, srijetao sam se na zajedničkim novinarskim zadacima, koji se nikada nijesu umočvarili. Imao je uzbudljivu karijeru. Inspirisan borbom alžirskog naroda za slobodu, proveo je devet mjeseci u ovoj afričkoj zemlji; prijateljevao s predsjednikom Bumedijenom; pravio zanimljive filmske reportaže. Bila je to 1959. godina - godina Afrike. U Alžiru je plamsalo. Alžirci su branili svoju nezavisnost. Afrika se budila.
A zatim su Stevana Labudovića novinarski poslovi vodili u Indiju, Meksiko, Egipat, Peru, Brazil, Indoneziju, Sjedinjene Američke Države... Fotografiju je zavolio još kao gimnazijalac u rodnim Beranama. Često je bježao s časova i odlazio u radnju starog beranskog fotografa, Hamdije Hadrovića. I: pekao zanat.
Spektakl u Meksiku
- U životu će mi ostati - kaže Labudović - kao nešto najljepše, doček u Meksiku koji je priređen Titu. Bili smo preplavljeni konfetama, tako da sam jedva mogao da snimam. A čim bih spustio kameru, oko mene bi se, s pjesmom, stvorili marijači; i kad god bih zastao da predahnem, našao bih se usred orkestra...
Sve je to Labudović svojom kamerom majstorski dočarao.
U novinarskom poslu, pokatkad, važnu ulogu odigra slučajnost, kao što se desilo prilikom susreta Tito-Kenedi u Vašingtonu. Labudović je uspio da snimi scenu kakva do tada nije zabilježena.
Posjeta Kenediju je već bila završena, a pred Bijelu kuću trebalo je da sleti helikopter za Tita. Međutim, helikopter je malo zakasnio i Kenedi se vratio da pravi društvo Titu. Sjajni snimatelj Stevan Labudović je u vrtu Bijele kuće primijetio dva predsjednika i jurnuo s kamerom prema njima, zazirući pomalo od policije i tajne službe, jer je zvanični dio posjete, koji je bio dozvoljen za snimanje i štampu, bio završen.
U jednom trenutku, predsjednik Kenedi ga je upitao da li snima za televiziju ili za film? Labudović je odgovorio da snima i za film i za televiziju. Tada se Kenedi obratio svom sinu: „Džone, gledaj u kameru!“ Dječak nije mogao da se obuzda; njega je više interesovao helikopter koji je baš u tom trenutku slijetao. A mala Karolina pozirala je pred kamerama kao prava glumica.
- Ja ne bih bio novinar kada ne bih snimio i ono što je zabranjeno! - prokomentarisao je ovaj događaj, Labudović.
Priznanje za film „Put mira“
Iako je, zbog napora, novinarima “duša u nosu”, dočeci državnika su izazovni; nerijetko se dogodi nešto nepredviđeno, atraktivno.
U Indiji, predsjednici Tito i Nehru, trebalo je da održe govor pred velikom masom svijeta. Međutim, kada su se pojavili, oduševljeni narod gotovo je pao u ekstazu. Policija, redari, sve je to bilo, nekako, zgužvano. Dva državnika nijesu mogla doći do tribine. A onda je Nehru uzeo bambusovu palicu i počeo da zavodi red.
I: pošto je Labudović s kamerom bio u blizini, zakačio ga po uhu! Nehru je to primijetio i nasmijao se. A njegova intervencija je uspjela; narod je napravio prolaz.
„Put mira“ koji je Labudović, zajedno s kolegom Draganom Mitrovićem tada snimio, doživio je veliki uspjeh. Među brojnim nagradama koje je ovaj film dobio, nalazi se i priznanje indijske vlade.
- Te dočeke - kaže Stevan Labudović - čovjek ne može opisati. Prosto, nema riječi. To samo može kamera zabilježiti...
Tako je i bilo.
Autor je novinar i pisac
Bonus video:
