Dobro se sjećam kada sam shvatio kolika je laž to u školi, sve priče o gradu tolerancije, mediteranskog duha, gradu kojim teku potoci maslinovog ulja sa stabala starijih od Ise Hrista koji se poštuje koliko i Muhamed, Alah i ostala božanstva. Didaktički distih Pod Rumijom tri su vjere, one neće da se dijele čuo sam milijardu puta, ali shvatio sam ga onda kad je na gimnazijskom zidu osvanuo odgovor - Sa Rumije kliču vuci, selite se barski Turci.
Divna je priča o multikonfesionalizmu, ali niđe četnika kao barskog, ugroženog četnika kojeg grize savjest što je na moru i koji pati jer se doseljavaju Rožajci. A Rožajci, burazere moj, donose običaje, svoje pare, svoje brade, džamiju i stil gradnje planinskog krova koji zbunjuje laste. I živi se tako u multikonfesionalnom Baru, krčka se pod Rumijom u mirisu limuna i besparici, puni su nam džepovi fortunela i srčemo espreso dok čekamo ko će sljedeći da padne kao Muša na aut liniju. Jeste, Armin Osmanagić je ubijen ispred zgrade, na mjestu gdje sam igrao fudbal, u davnim danima sigurnosti i socijalizma.
Ne postoji grad koji je podignut na većoj laži - stalno slušam o Baru u sjenci maslina, o Baru u kome se muslimani i hrišćani bratime, o gradu drevnih stabala ispod kojih djeve čekaju hrabre moreplovce. Toliko je zakržljala ta mitologija da je postala providna - kad su došle devedesete, kad je don Joco Korleone objesio mašinku o rame i prošetao korzom, bilo je jasno šta je istina - da Bar postaje opasna vukojebina okrenuta guzicom moru, slijepo crijevo koje je kao trebalo da veže nekoliko kontinenata da se nisu desile sankcije i rat.
Kad su stigli Talijani, mislim na švercere duvana, razvio se odnos latentnog divljenja i ponosa među mladim pokoljenjem - imamo mafiju, makar nas niko ne smije zajebavati, ludi smo, nije pametno kačiti se sa Baranima, itd. Luka nije radila, Primorku su raspičkali, počela su đeca da oskudijevaju u osnovnim namirnicama i patikama. Mafijanje je dozrelo u mit sa novim junacima i grobovima. Svaki heroj kriminala i ubica mahao je nacionalnom zastavom i ispod nje nalazio zaklon. Potvrdilo se pravilo, precizno do poslovice - što sitniji lopov, to zastava veća.
Grad je tragao za identitetom, klinci su odbacili bapske priče i uzeli navijačke baklje, kivni što žive u gradu bez prvoligaša. Pristan kojeg se sjećaju samo stari, srušen je 1976. da se gradi luka; Stari Bar je bio i ostao muzej u brdu - mi smo đeca topolička, svima nam je draga... odjekivalo je iz autobusa veselih maturanata. Mnogi od njih će se sa istom pjesmom vratiti sa ekskurzije i nikad više mrdnuti. Nikud. Ostaće da se vrte po tim ulicama. Bar je konačno pronašao svoje lice, to je grad naoružanih stvorenja koja pucaju na javnom mjestu, ranjavaju se i ubijaju i vrlo je važno da im se skloniš sa puta ako nisu dobre volje. Da su živi barski kriminalci koje pamtim, danas bi bili očevi, pa čak i ponosni đedovi, cijela jedna hijerarhija i rodoslov stvoren je kao tradicija barskog mraka.
U takvom gradu, prošle je sedmice rukometna reprezentacija Crne Gore igrala utakmicu u uslovima visokog rizika. Policiji je prešlo u naviku da ne kazuje detalje. Kakav sad rizik? Može li se makar rukomet gledati bez rizika? Možda su navijači Srbije planirali da puste dron koji nosi malu limenu crkvu punu suzavca za crnogorskog golmana. Šta god da je razlog, nije objavljeno. Država nas očigledno spasava od zla tako strašnog da se ne izgovara. Čudni su putevi bezbjednosti - ko zna šta se moglo desiti rukometašima Srbije u sportskoj sali Topolica koja je dobila ime po centru Bara, a centar po rodnom selu Petra Karađorđevića.
Moglo im se desiti da polovina publike navija za njih. Eto. Moglo se desiti da dio publike zviždi crnogorskoj himni, bila bi to istina, glupa i bezopasna istina koja se krije iza opasne laži da je sve proteklo u najboljem redu.
Dotle je stigao moj najdraži Bar - da se država iživljava, da se ulaznice za rukomet ne prodaju nego dijele ispod ruke. Da MUP redovno šalje SAJ-ovce. To je naša sigurna luka barskih ljetopisa, vladimira i kosara, krstova androvića, maslinijada i inog foklora - nacionalno i vjerski podijeljena kasaba u kojoj su za pet godina otvorene tri velike bogomolje, i ništa više. Selendra u kojoj pandur određuje ko smije za koga da navija, jer nema građana da napadnu sami korijen represije koji nije nacionalni, nije vjerski, već decenijama klija iz kriminala i političke manipulacije.
Ne postoji ljepši grad sa manje osmijeha od Bara. Mislite o tome.
Bonus video:
