Prevelika je i preteška knjiga sa imenima i fotografijama onih koji su poginuli za slobodu. Nisu bili toliko informisani i nije bilo moguće baš sve njih zavesti, ipak nisu zavedeni ginuli uzalud. Bili su pametniji od nas, iako su bili uskraćeni za sve ove informacije koje nas izgleda danas ne čine bistrijim već tupljim. Bistriji ili tuplji čovjek biva kad? Kad ugrabi vlast ili kad ponizno glasa za sitne interese.
U toj preteškoj knjizi uz ime i prezime obično je po jedan lik na fotografiji, a na jednom mjestu su dva lica, dva momka jedan do drugog, dva imena i jedno prezime. Dva brata stradala su istog dana, u istoj sekundi. Kad su jednog ranili fašisti, drugi se brat vratio po njega, okupator se bližio, i brat je legao do brata, izvadio bombu i aktivirao je. Danas to zvuči suludo, ali u toj sekundi su obojica otišla sa ovog svijeta, nisu dočekali da ih neko na svojoj zemlji hapsi, muči, ispituje ili strijelja. Volio bih da nisu ni trenutka pomislili na nas i da nisu to činili zbog „onih što dolaze“. Nadam se da su imali u vidu samo lično dostojanstvo i to parče tla na kojem su se našli.
Sramota me da pogledam lica ta dva brata, a isto prezime nosimo. Sramota me da uskačem u polemike sa ljudima koji tvrde da na ovim prostorima nije ni bilo borbe sa okupatorom, već da se isključivo radilo o bratoubilačkom ratu. Osjetim transfer blama kad počnu da vade dokumenta, fotografije i govore o velikoj svjetskoj zavjeri u kojoj su i ta dva brata kažu nesvjesno učestvovala. Kad kažu nesvjesno, to zvuči kao oprost, kao da „nisu znali što čine“.
Mene muči ta sekunda u kojoj se brat vratio po ranjenog brata, nije htio da ga ostavi, već je aktivirao tu bombu. Muči me i kad pročitam o „zatvorenoj“ proslavi na trgu u Podgorici, proslavlja se Dan pobjede nad fašizmom, a zapravo je ceremonija organizovana više zbog usrane geo-političke situacije i činimo sve da tom kvazi-proslavom dobijamo poene i kreiramo paravan, dok su žrtve u drugom planu. Uvijek su u drugom planu.
Sramota me i kad tokom prenosa sa proslave na RTCG pogriješe ime Dr Radoju Pajoviću, čovjeku koji je toliko knjiga objavio, a ispod Radojevog lika piše Andrija Pajović. Možda je bitniji danas voditelj sa RTCG od istoričara Radoja Pajovića. Možda je zvučnije ime voditelja koji se kezi kad ugosti vlast od istoričara i publiciste. Nije posrijedi neprofesionalizam, sitna greška, „omaška“ već sramota.
Da je toliko vlastima stalo do anti-fašizma i spomena žrtvama, ne bi se sjetili 9. maja samo jednom godišnje, čitali bi knjige i pazili bi na detalje, na sve.
Bonus video:
