Ne prezirem podgorički Hard rock kafe. Vjerujem da njegovo postojanje nikome ne čini zlo, niti da ruži sliku grada.
Hard rock kafe u Podgorici smeta najviše onima što su napunjeni nervozom do čepa, pa svaka vijest učini da se iz njih „prelije“ po malo upakovane nervoze, te počnu sa hejtovanjem baš svega, udaraju redom, prozivaju i što treba i što ne treba. Njih treba razumjeti, zaista.
Ipak je po nečemu poseban podgorički Hard rock kafe, jer se unutar te staklene zgrade dešava nešto što vjerovatno nije specifično nijednom mjestu u lancu Hard Rock kafea. Ovaj naš kafe je zapravo izložbeni prostor, pruža mogućnost za dokazivanje i služi kao mjesto za afirmaciju, jer je dragocjeno posjetiti Hard Rock kafe i tagovati se, odnosno putem društvenih mreža svima staviti do znanja da „se popila skupa kafa u Hard Rock kafeu“. Nama taj kafe često služi kao lakmus papir provincijalizma i duhovne bijede. U državama sa boljim standardom cijene u Hard Rock kafeu i nisu toliko visoke u odnosu na njihova prosječna primanja, ali u Podgorici kafa u Hard Rock kafeu za većinu stanovnika predstavlja luksuz. Ako se izuzmu podgorički kompleksaši (grupacija je tako postojana da su prestiž i dokazivanje postali genetski prenosivi) Hard Rock kafe jeste mjesto kojim Podgorica može da se po'fali. Ali, treba razmisliti koji bi to brend mi mogli da izvezemo i koje dragocjenosti bi mogli da uokvirimo, da prezentujemo naše blago ostalim narodima i svijetu.
Evo, mogli bi otvoriti kafanu Radovče u Barseloni. Da se kojim slučajem toga sjetio sin nekog diplomate (vlast je tako nepromjenljiva da je stasala sledeća generacija, podmladak formiran u ovih 25 godina) već bi se našli tih tričavih par miliona da se takva ideja sprovede u djelo.
Kad smo se već potrudili da satremo duh glavnog grada i svih kafana, kad već naši graditelji nisu vjerovali u miris i duh grada i kafana, mogli bi da izvezemo Radovče. Jela i piće, kvalitet prosječan, a cijene ispod prosjeka. Akcenat treba staviti na izložbeni prostor koji bi sadržao sledeće:
Repliku crkve na Rumiji, odnosno mini-limenu „građevinu“ koja bi simbolizovala naše dostignuće da na vrh brda limenu crkvu penje vojni helikopter;
Kragnu koju je Milo Đukanović nosio nakon udesa, što bi simbolizovalo strah našeg naroda za Premijerom bez kojeg bi Crna Gora nestala, „ne pitajte kako“ (to bi stajalo u zagradi);
Dlakava ruka, u zagradi bi pisalo „ne pitajte čija jer smo namjerno zaboravili“;
Dvoje makaza u zlatnom ramu, jedne služe za frizuru Ranka Krivokapića, druge za modni krik Vojina Đukanovića, čovjeka koji favorizuje najdužu dlaku Evrope, cik-cak;
Folirantska kožna jakna koju je Igor Lukšić nosio na koncert Metalike;
Bardijeva i Đagina marama uvezane u čvor, nikako mrtvi;
Nepostojeći pištolj Mugošinog sina, diplomate koji je prisustvovao kad je novinar sam sebi probušio bubnu opnu;
Poljski orao, odnosno špijun ptica koju je ugrabio majstor naših nacionalnih parkova;
Konop kojim je kamion vukao magarca po asflatu;
Na ogromnom televizoru prikazivati na repeat spot Jami iz njenog zlatnog perioda;
Lakat-zakrpe sa odijela Časlava Vešovića (mladost-ludost);
I naravno, knjiga Parenje labudova, autora Predraga Sekulića, nikako prevedena, jer svjetska javnost još uvijek nije spremna za tu količinu montenegrinske desadovštine.
Bonus video:
