Kad je onomad bio na workshopu šivenja iz laparaskopije, doktor Radunović je vidio da je u Novom Sadu stanje kudikamo bolje nego u Bijelom Polju. Šio je ipak Bobo, prihvatio realnost, takoreći bez problema, nastavio da se usavršava i gradi karijeru, pa su uslijedile radionice iz herniologije u Nišu, učenje beztenzione tehnike u Zrenjaninu, a bogami kad se malo partijski napredovalo desio se i taj VI svjetski kongres hepato-bilijarne hirurgije u stojnom Vašingtonu.
Radunović je tad već bio 45-godišnjak, prošlo je dvadeset i kusur godina od kad je obukao bijeli mantil, davne 1982. u rodnim Beranama koje ćemo za tu priliku prekriti snijegom, da bismo početak ministrove karijere smjestili u što poetičniji kontekst. Jer do smrti jedne bebe u Bijelom Polju, sve u karijeri Boba Radunovića bila je čista poezija. Osim trovanja nekoliko hiljada ljudi u Beranama koje smo zaboravili, gotovo da ništa teže od pahulje nije palo na rever ovog rođenog gospodina.
Od malena je Boba pratila sretna zvijezda a posebno je bio ponosan što se njegova osnovna škola zvala “Vukašin Radunović”. Recite, smije li prezimenjak jedne škole da bude loš đak? Jok, more! Htio je maleni Bobo nekako da se oduži tom sretnom životu koji mu je podaren, htio je da osvoji visove znanja i kao svi sretni - otišao je da studira u Niš.
Nizali su se uspjesi, hirurg Radunović zasluženo postaje direktor Opšte bolnice u Beranama 1998. godine - da li slučajno? - baš istorijske godine kad je pukao veliki DPS. Prvi i posljednji put te godine nasiljem u partiji sačuvana je vlast od nasilja na ulici. Ko je god napredovao zna taj osjećaj, ali kad se napreduje u danima važnim za partiju i otečestvo, onda se leti baš visoko.
I letio je Bobo, letio je do primarijata, deset godina kasnije, letio je do člana predsjedništva DPS-a, letio je limuzinom pred svake izbore u rodno Berane da koordinira glasačku pastvu, pa je vjerovatno svratio i do stare kancelarije, procunjao bolničkim hodnicima da udahne onaj bouquet, njemu tako drag jer ga podsjeća na mladost. Jeste da se svaka bolnica na sjeveru raspada, ali Bobo je tu počeo karijeru i ne zamjeramo mu što stoji iznad svog bivšeg stola i smješka se - premijer dolazi na otvaranje bolničkog aneksa, godina je 2010, novo infektivno odjeljenje je osvijetljeno i svečano, zato ostavimo ministra tu neka se smješka uoči posljednjih izbora u rodnom gradu koje će pobijediti.
Ostavimo Radunovića u kancelariji bolnice po kojoj kolaju bubašvabe i aktivisti, vratimo se u sadašnjost kad su čaršavi zategnuti, neonatološko odjeljenje u Bijelom Polju blista da s poda ližeš. Hodnikom stupa njegovo blagorodstvo v.d. ministar zdravlja Suad Numanović, vidi se pošten čovjek, koji nikad ne bi zaposlio brata, dvije snahe, dva zeta i dva rođaka u Dom za stare u mirnom naselju Medanovići, nedaleko od bolnice koju vizita.
Svuda oko ministra berićet i ulašten patos, inkubator okrenut po feng shuiju; hodnik miriše po cvjetnom parfemu neonatologice Hake Tahirović koja pokazuje put, nekako po navici, kao da visoki gost ne zna gdje je došao. A sjeća se dobro ministar hodnika i izbornih pobjeda, bio je ljekar u toj bolnici 1999. godine, gledao nebo u dugim noćima dežurstva, nebo na kome ćemo umjesto NATO satelita zamisliti zvijezde, da bismo te dane stavili u što romantičniji kontekst.
Još kao predsjednik opštinskog DPS-a, kao internista i humanista, Numanović je cijenio rad partijskog druga, dr Tomislava Jeremića, bivšeg direktora bjelopoljske bolnice koja naprosto - mora dalje. Četiri bebe su inficirane, jedna je umrla i to je za Numanovića “sporadičan slučaj“. Vlast je uložila 15.000 eura, ljekari su vraćeni iz Kinšase i sad penzionisani neonatolog Ećo Šećo može nazad u mirovinu - tandem Jeremić-Tahirović odvažno nastupa uz blagoslov ministra.
Numanovića je zapala uloga Mr Propera iz kojeg toči miro asepsola i pravne tekovine - naredio je da se poštuje pretpostavka nevinosti i već se čovjek osjeća kao da kvari žurku ako pomene da je za mandata tih ljudi svaki treći bris bio pozitivan na bakterije, između ostalih i na bacillus sp. koja je nađena u slezini umrle bebe.
Vizita se nije ni završila a svi smo čuli da će Radunović biti savjetnik premijera, ne za lokalnu anesteziju nego za lokalnu upravu. To je muštuluk porodicama žrtava zdravstva, ali i nagrada Radunoviću što je prećutao izvještaj iz 2008. u kom se tražila hitna smjena Jeremićevog tima.
Nije Radunovićeva odgovornost jedina, ali onog trenutka kad se kod doktora Boba rodila želja da upravlja - možda te 1998. na Zlatiboru kad je bio kongres hirurga, a naš se Bobo kao neki Kunderin junak nalaktio na prozor hotela X i osvijetlio noć svojom ambicijom - e od tog trenutka budući ministar je preuzeo odgovornost da bebe ne umiru zbog prljavih ruku i podova.
Svoju političku ambiciju neka plati pošteno, nije ga niko tjerao da prestane sa kursevima, mogao je biti ljekar, ali vidio je u kakvom stanju je zdravstvo pa je vjerovatno pomislio - bolje da ga vodim nego da u njemu radim. Zato je Bobo Radunović kriv i treba da se skloni iz politike, što je i najavio ostavkom. Zato će biti odvratno postane li savjetnik premijera. Ta partijska rokada bi bila posebno gadna i još se nadam da će odbiti čast kako bi osnažio vjeru da makar smrt djeteta obavezuje. O tome bi mogao da predaje svojim studentima, na prestižnom Medicinskom fakultetu u Podgorici.
Bonus video:
