Prije nekoliko godina sam dobio dobronamjernu sugestiju od druga sa fudbala da ne može baš biti da je DPS kriv za sve u Crnoj Gori. Nije da nisam stao i zamislio se, barem o obimu te teze da jedna tvorevina može biti odgovorna u tolikoj mjeri. To čak i da je u pozitivnom kontekstu, tu strukturu čini monstruoznom.
Kad bismo zanemarili sva poniženja kojima je građane ova vlast izložila tokom ovih 30 godina (hej, 30 godina) i samo uzeli pa sa mirom pogledali snimak Slavoljuba Stijepovića, u narodu voljenog i poznatog kao „najbolji čovjek Migo“, iz Di Kejeve kuće - pa mnogo bi bilo za čitava tri života. Ta ležernost „najboljeg čovjeka“, ta uvježbana gracioznost ruke kojom uzima 100 hiljada eura je groteskna, ali više od toga je zaprepašćujuća.
Prosječan građanin taj novac ne vidi nikada u životu, a kada ne bi trošio centa od plate, ni za 16 godina, odnosno četiri mandata Vlade, ne bi dočekao da ima onoliko koliko je Migo strpao u ručno krojeni sako. Jer mora biti da je u DPS hijerarhiji posle službe sigurnog glasa najbitnija šnajderska služba koja pravi odijela po narudžbi, tako da čitava koverta može da stane u unutrašnji džep. To nije konfekcija za običnog čovjeka.
Sa druge strane, Migu zadrhti i ruka i glasna žica i limfni čvor kada pomisli da treba da priča na skupu pred svojim gospodarom. Nema nikakve dileme da posle tako iskrenog priznanja, DPS i iznutra liči više na mafijašku strukturu nego na političku partiju. A u mafijaškoj stukturi se vrednuje isključivo čvrsta ruka.
A bez čvrste ruke nema ni dobro posječenog čempresa. Tako je mučki, podmuklo i nesojski, dok su stanari Pristana još bili u krevetima ili prali zube pred odlazak na posao, zarežala šega i dok si rekao koverta, na desetine stabala starih više decenija se sručilo na zelenu poljanu.
Bilo je dovoljno da stigne jedan mig od vlasti da se sasjeku, ne samo stabla, već i bilo kakav obzir prema građaninu i sugrađaninu, tri hiljade potpisa i tri hiljade glasova. Ali to nisu bili glasovi kakve DPS pojmi, jer nisu bili zaokruženi na glasačkom listiću. Pokazali su gradski patroni koliko ih zanima šta misle oni koji ih biraju suludom odlukom da u jedinom gradu koji nema problema sa prostorom trpa vrtić gdje mu mjesto nije. Ali, DPS matematika je jasna - vrtić bi negdje drugo zasmetao nekoj novoj zgradi, a gdje je nova zgrada tu je i nova koverta.
Predsjednik opštine, ne samo da se nije pojavio, već se za razliku od Miga, nije ni oglasio nekim bijednim saopštenjem gdje bi se pozivao na volju većinu i opštinske procedure. Nije se udostojio da dođe i da pogleda u oči ljude koji plaču, već se krio iza barske policije čime je poslao dobro poznatu poruku - ovaj narod je neprijatelj ove države i samo preko policijskih kapa može da gleda kako se potrbuške obrću čempresi.
A prevrnuti čempresi su pokazali upravo to - da su naši problemi u korijenu i da su svi u suštini isti. Svako drvo koje ne može da postane koverta je slobodno i živi, svako ostalo drvo je samo stvar trgovine i koverte. Jer, ovo je sve jedna ista priča.
Bonus video:
