Opet na klizav teren. Tražiti danas, poslije četvrt vijeka, odgovor na pitanje da li je postojao neki drugi, bolji put mislim da je izlišno. Međutim, često se i na kraju puta treba osvrnuti i napraviti analizu. Sada je to ipak mnogo lakše, što se kaže “poslije bitke svi su generali pametni” ili “kada se kola prevrnu, puteva je dosta”. Možda se iz jedne ovakve analize mogu izvući pouke za budućnost. Na našu sreću, kola se nijesu prevnula, a da su se dobro nakrivila - jesu. Bilo je zaista teško, posebno u periodu 1991-2001/2 godine. Podaci govore da je 2001/02 nacionalna ekonomija dospjela na dno, kao direktna posljedica minulog desetogodišnjeg perioda. Od tada kreće kakav-takav uspon. No, iako je BDP porastao trostruko (uglavnom zbog niske osnove), još je to vrlo skromno. Zato i rizikujem da doživim kritiku, koju prihvatam ako bude argumentovana i lišena političke konotacije.
Počeću od sredine 80-ih. Još smo u velikoj Jugoslaviji. Tih godina završavam doktorsku disertaciju, pa su mi poznati svi makroekonomski pokazatelji. A prema njima Jugoslavija spada u srednje ravijene evropske zemlje.
Na samom kraju pomenutog perioda počinje završetak dotadašnje idile. Poslije više od 40 godina, povampiriše se nacionalizmi raznih boja i nacija (mada ima i onih koji tvrde da su stalno postojali, samo prikriveni jer nijesu mogli naći pogodno tlo). U Srbiji poče - prvo u Novom Sadu, a zatim paralelno i u nekim gradovima Hrvatske. Na pomolu najveće zlo koje može zadesiti narod, zaludu pouke iz prošlosti, poče da kruži avet nacionalizma. Ni Crnogorci ne ostadoše po strani, uvezoše tu pošast na isti način kao 1948. Informbiro. Održaše se dva protestna okupljanja, a mentori sa strane. Uzalud napori tadašnjeg predsjednika SKJ druga Šuvara da stane u odbranu crnogorskog rukovodstva, ipak se u januaru 1989. “desi” narod i pade vodeća garnitura.
Dolazi do prvih višestranačkih izbora 1990. i mjesto predsjednika CG preuzima Momir Bulatović. Sve više bijesni nacionalizam u okruženju. Tadašnje kolektivno rukovodstvo SFRJ u neprekidnom zasjedanju traži rješenje za budući status. Dešavaju se i sporadični nacionalistički ekcesi. Sve miriše na raspad velike države. Slovenija i Hrvatska traže otcjepljenje, pomažu ih izdašno neke evropske sile, prvenstveno Njemačka.
Stiže 1991 - ključna godina dezintegracije Jugoslavije. Još sam u IGM Radoje Dakić, tada jakoj firmi, ali predosjećam brzi kraj. Razmišljam, ako dođe do dezintegracije sa Dakićem je gotovo, posebno sa proizvodnjom teških građevinskih mašina. Ovo iz razloga što je za takvu proizvodnju tržište uglavnom van Crne Gore. U takvoj atmosferi februara 1991. raspisan je konkurs za generalnog direktora Dakića. S obzirom na dotadašnju podršku radnika i ja konkurišem. U Programu rada Centralnom radničkom savjetu predlažem da se proizvodnja teških građevinskih mašina stavi u drugi plan, a da se okrenemo sitnoj metalnoj galanteriji, upravo zato jer očekujem skoru dezintegraciju. Savjet odbija taj predlog i prelazim na mjesto generalnog direktora Elastika. Nažalost, vrijeme je pokazalo da sam bio u pravu. Već u narednih godinu-dvije Dakić nije mogao sklopiti nijednu mašinu.
Sredinom 1991. počinje da bijesni rat u okruženju. Počinje od Slovenije, potom Hrvatske, a eskalira u BiH. U takvoj atmosferi Srbija i Crna Gora formiraju Saveznu Republiku Jugoslaviju. Zbog rata u okruženju, a u nemogućnosti da ubijedi rukovodstvo SRJ da obustavi svoju politiku, međunarodna zajednica uvodi sankcije do tada nejteže u istoriji. Crna Gora u karantinu - niti može nabaviti niti prodati. Pojedinačno neke firme pokušavaju probiti embargo, među njima i Elastik.
U Crnoj Gori se zatvaraju mnoge kompanije, među njima i dvije snažne brodarske. Kombinat aluminijuma i Željezara na izdisaju, na svu sreću opstaju, istina na minimumu kapaciteta. Sve se urušava, a narod treba da preživi. Kako - pitaju se mnogi. Sa probojem sankcija počinje i šverc, švercuju i pojedinci i država. Razmišljam - eto i kod nas poslije više od 100 godina (SAD i V. Britanija) dešava se prvobitna akumulacija kapitala.
Ubrzo nakon izlaska iz sankcija, dolazi bombardovanje SRJ u martu 1999. Ekonomske sankcije i bombardovanje do kraja su devastirali naše proizvodne snage. No, i u takvim uslovima potpunog kraha, promovisali smo novi produkcioni odnos - liberalni kapitalizam. Mislim da se radilo o velikoj grešci i da smo poranili nekoliko godina, a to se najbolje vidi sada kada Evropa traži dinamičniju i konkurentnu ekonomiju, a mi pomoć da unaprijedimo proizvodne snage - infrastrukturu i tehničko-tehnološku osnovu.
Iz navedenog proizilazi da smo prošli golgotu, prvo dezintegraciju, pa sankcije i rat u okruženju, zatim bombardovanje i najzad prerano promovisani liberalni kapitalizam. Gdje smo možda pogriješili? Mišljenja sam da smo, iz velike bojazni da ne mogu opstati, olako prepuštali nestanku mnoge kompanije. Ipak smo trebali, slično KAP-u i Željezari očuvati jezgro nekih firmi, bar u minimalnom kapacitetu.
Bez obzira što se vodila borba za goli život, trebalo se pobrinuti i za očuvanje minimuma realnog sektora. Pored toga, bila je velika greška promovisati liberalizaciju tako rano i to u uslovima potpuno devastirane tehničko-tehnološke osnove. Da ne govorim o kasnijim, mnogim neuspješnim privatizacijama, gdje su se investitori često puta pojavljivali u vidu ljudi koji se bogatstvo stekli tokom “prvobitne akumulacije kapitala”, sa nikakvim ili vrlo oskudnim znanjem iz oblasti organizacije procesa, pa su, više usljed neznanja, napravili štete nego koristi. Bolje bi bilo da su takve kompanije čak i poklanjane obrazovanim i stručnim kadrovima, posljedice bi bile daleko manje. Ali, možda je to i bio cilj, ne znam. Da ne govorim o stranim investitorima, bilo je dobrih, ali i onih drugih. Na kraju i pored svih scila i haridbi, kroz koje smo prošli, kola se ipak nijesu prevnula, ali su još malo nagnuta.
Bonus video:
