Skarednosti u članku iznosim u dobroj vjeri da javnost ima pravo da zna koji je profil kreativca vodio strateški resor - turizam, kao i kulturnu politiku crnogorske Vlade.
Svi imamo pravo na netalenat, ali roman „Parenje labudova“ poslanika i bivšeg ministra Predraga Sekulića glupošću i neukusom probija granicu književne analize - tjera nas da se zapitamo ko su zapravo ljudi kojima smo povjerili važne društvene funkcije.
Bez citata kao oruđa interpretacije teško biste uhvatili suštinu Sekulićevog pripovijedanja koje se javlja na nekoliko nivoa, kroz metatekstualnu igru perspektiva, uobičajenu u savremenoj prozi. Istina je da neiživljenost autorovog izraza boli, ali to nije najgore u romanu koji se strukturno raspada i permanento drži čitaoca u dilemi da li da vrišti. Književni čemer, ipak, ima određeni kulturološko-zabavni karakter koji će osjetiti oni među vama već sasvim podati demonu mazohizma.
Da skratim - junak o kome Sekulićev pripovjedač piše je veliki švaler. Ni tripera se taj ne boji, a ljuti splin između ejakulacija razgoni mudrostima kafanske provenijencije: „Pravi jebači se nikada ne izvinjavaju”, „Bijela košulja, lakovane cipele i dobar kurac nikad ne izlaze iz mode“ i tako dalje, u granicama hetero naslade.
Sekulićev književni lik možda jeste glup, ali ima zavidnu cirkulaciju i lektiru: „Bio je zadovoljan sobom. Stajao mu je čvrst i krut. Zahvaljujući vinu dugo nije svršavao. Čak joj je u jednom trenutku stavio prst u guzu. To je negdje pročitao, Henri Miler, vjerovatno“.
Očigledno da je pisac mnogo naučio od Henrija Milera. Kao što vidimo, on na izvjestan način citira Milera dok vodi ljubav, unutar vlastitog citata. Pogledajmo tipično milerovski odlomak u kome se ne zna je li po srijedi tuča ili ljubavni čin:
„U želji da se odbrani, udario joj je šamar… Samo ga je pogledala i nastavila da guta. Jedva je uspio da je odgurne od sebe. Navalio je na nju dok je mlatarala nogama i rukama.“
Naravno, nisu problem piščeve seksualne fiksacije, problem je kad bez književnog opravdanja masti kao štreber koji je sa 50 godina u guzi (da se milerovski izrazim) shvatio da smije imenovati i ispod pupka.
Ima jedno naročito mjesto u knjizi, kad gospa sipa vino po junakovom abdomenu: „Osjetio je lagano peckanje po glaviću kad je posula vino i po njemu. Vjerovatno hoće da ga opere, pomisli.” To “vjerovatno pranje” vršnog dijela falusa desilo se na strani 34. Ali tu se slučaj nije završio. Da je Sekulićev književni alter ego opsjednut genitalnom higijenom uviđamo na strani 53: “Počeo je da mu se diže tek kad ga je stavila u usta. Bilo mu je neprijatno što ga nije oprao.”
Nije nam namjera da izvlačimo zaključak kako pisac nije plaknuo glavnog junaka čitavih 19 stranica! Da li onda upasti u primamljivu zamku psihonalalize, ili tek notirati ove očigledne vapaje pripovjedača da ostane čist?
Umjesto odgovora prepustimo se čarima teksta. Recimo, strana 119. Sekulićev mačo ziguje mladu koku. Ona ne razumije njegove filmske citate. Jaz između generacija. „Radiš me matori... tako me dobro radiš da svršavam i prije nego me dotakneš...“ Sad junak odgovara neznavenoj balavici: „Misliš kao što je Romi Šnajder pokušavala da svrši na daljinu sa Marlonom Brandom?“
Porka madona! Izgleda da Sekulić nije gledao film baš kao ni njegova Lolita! U protivnom bi valjda znao da je kod Bertolučija igrala ona druga - Marija Šnajder. Ali nema veze. Bitno je da knjiga “Parenje labudova” ima urednika. On se zove Radomir Uljarević. Izdavačka kuća “Oktoih”. Turili su na korice znak 18+. Moguće zbog drugog dijela romana u kom pripovjedačev otac biva ranjen u građanskom ratu u Španiji, rane mu vida žena patuljak kojoj vojni hirurg iznenada i bez abera stavi pišu u usta, ali ona se ipak zaljubi u njega, kao što se mnogi kasnije zaljube u nju (imala je vrhunske grudi) i tako se žena patuljak na kraju po-tuca po Parizu, vuče za sobom pripovjedačevog oca, španskog borca, kome su noge i ruke slomljene…
Rasplet pročitajte. Nemam više snage. Ali ipak - moram da pitam - koliko drskosti treba da sabereš tokom godina postojanja da takvo nešto objaviš. Sekuliću i raznim sekulićima ide na ruku što u Crnoj Gori ne postoji književna kritika, tako da svaka ego seljačina može da se dohvati pera i nazove kupusaru natopljenu vlažnom frustracijom romanom. To što nema kritike omogućava partijskim moljcima da u biografijama, sa sve tužnim Lukšićem na čelu, imaju književnu referencu, da im u CV-ju bude malo lijepe književnosti na tragu kolege Čerčila. A crnogorski izdavači će da štancuju to smeće, valjda jer znaju da partijska mašina garantuje dobar pazar.
Ovdje Sekulića da ogradim kao čovjeka koji, za razliku od Lukšića, političku poziciju nije koristio da promoviše i prodaje svoj netalenat. Sekulić je čak pokušao da ponudi nekakav porno sadržaj - valjda je to htio ovom knjigom - što je stvarno, da se izrazimo u njegovom stilu, mudato, kad dolazi od narodnog poslanika.
Osim toga, Sekulićev roman kad ga otvorite i držite na rastojanju od metar i po, izgleda kao fina literatura, jer njegova rečenica je kratka, kao kod nekih velikih momaka anglosaksonske književnosti, ima dosta dijaloga, tako da iz daljine izgleda kao pristojno organizovan tekst. To je hvale vrijedna evolucija sjetimo li se mastiljavaca njegovog kalibra koji su vazda davili nekakvim pseudoandrićevskim pasusčinama.
U prilog ekonimici teksta, Sekulić je nedavno počeo i da tvituje. Jeste, pratio sam mu objave i kažem da je bio najavangardniji poslanik sjeverne hemisfere. Moguće da radi na nastavku romana, pomislio sam, pa se poistovjetio sa glavnim junakom, ili je otkrio da pornografija nije tabu, pa je počeo da kočijaši po tviteru i prati profile eksplicitnog sadržaja. To sam pozdravio sa oba palca gore kao znak dosljednosti pisca “fuckera” koji ne priznaje smrt autora (R. Bart) i ostale postmoderne prevare, naprotiv, živi punim plućima svoju literaturu. Ali, avaj!
Primijetili ste prošlo vrijeme. Sekulić je izgleda BIO tviteraš bez dlake na jeziku (ili bolje reći sa dlačicom na jeziku, mmm). Prije neki dan sam obišao profil pod njegovim imenom i vidio da su tvitovi izbrisani. U tom trenu se zapravo rodila želja da o njegovom djelu pišem.
Šta sam to epohalno shvatio? Tužnu istinu. Sekulić pisac može da napiše pet (!) romana i zove se piscem, a da mu niko iz književne struke ne začepi usta i stane u odbranu umjetnosti, jezika i ukusa; Sekulić privatno lice, kome Ustav garantuje slobodu govora, biva očigledno i preko noći brutalno ućutkan, možda pozivom iz partije, odakle mi je preko žbira stigla potvrda da to na tviteru nije neki “fan page” već da iza naloga stoji glavom pisac. Ili je makar stajao, dok ga ne posječe sablja (auto)cenzure.
Sad će opet da piše knjige, jebi ga.
Bonus video:
