Promjene u organizacionom smislu nastaju 1947. kada je donijet novi Ustav Islamske vjerske zajednice u FNRJ. Za područje Crne Gore osniva se Vakufski sabor sa svojim izvršnim organima: Islamskim starješinstvom za vjersko prosvjetne poslove i saborskim odborom za vakufsko imovinske poslove. Prvi predsjednik Islamskog starješinstva za Crnu Goru, sa sjedištem na Cetinju (kasnije prenijeto u Titograd), bio je Husein Redžepagić iz Plava. Novim ustavom IVZ iz 1959. ukinuti su saborski odbori, a izvršni organ Republičkog sabora je postalo Islamsko starješinstvo. Starješinstvo je rukovodilo vjersko-prosvjetnim i vakufskim imovinskim poslovima. Na zasjedanju Sabora IVZ u NRCG 14.11.1959. za predsjednika starješinstva je izabran hadži Šukrija Bakalović i na toj dužnosti je ostao sve do 1975, kada je umro. U maju 1976. na zasjedanju Vrhovnog sabora IZ u SRCG, za predsjednika starješinstva je izabran hadži Idriz Demirović.
Do 1990. godine postojala je jedinstvena IZ Jugoslavije koju su sačinjavale četiri saborska područja: Saborsko područje BiH, Hrvatske i Slovenije sa sjedištem u Sarajevu, Sabor IZ za Srbiju sa pokrajinama: Kosovom i Vojvodinom sa sjedištem u Prištini, Sabor IZ za Makedoniju sa sjedištem u Skoplju i Sabor IZ za Crnu Goru sa sjedištem u Titogradu (Podgorici). Novim Ustavom iz 1990. formirano je peto saborsko područje za Hrvatsku u Sloveniju, sa sjedištem u Zagrebu. Raspadom SFRJ, dolazi i do raspada jedinstvene Islamske zajednice. Imajući to na umu, Sabor IZ u Crnoj Gori 1994. donosi svoj Ustav, kojim potvrđuje kontinuitet organizacije IZ u Crnoj Gori u pravnim i organizacionim pitanjima i zadržava duhovno jedinstvo sa članicama bivše jedinstvene IZ Jugoslavije. Po tom Ustavu IZ u Crnoj Gori osnovani su autonomni organi i institucije na čijem čelu je reis IZ. Tako će ova vjerska zajednica postati i jedina čije će područje duhovne jurisdikcije biti usaglašeno sa granicama Republike Crne Gore. Za prvog reisa je izabran hadži Idriz Demirović, koji je na tom položaju ostao do 2004, kada je za reisa izabran Rifat Fejzić.
Šta nam govore navedeni podaci. Prvo, IZ CG ima svoje istorijsko utemeljenje i kontinuitet. Drugo, IZ CG je prva institucija u Crnoj Gori koja je osamostalila duhovnu vlast (1994) na području koje se tek kasnije osamostalilo kao država (2006). Treće, po pravilu država je imala presudnu ulogu na postavljanje najviše duhovne vlasti (muftija, reis) i u tom smislu baštini jedno netipično nasljeđe unutar država koje pretenduju da su sekularne. Uočljivo je i to da se samo u slučaju IZ CG njen vjerski poglavar (za razliku od ostalih vjerskih zajednica) po pravilu bira iz redova te iste zajednice. To samo sužava područje izbora. Iz tih razloga, IZ CG bi morala biti veoma oprezna kada se pred vjernicima "hvali" nekim ugovorima sa državom. Time se samo dodatno podgrijavaju uveliko raširene sumnje da poglavara IZ ne biraju vjernici već neke " tajne državne službe".
Ali, ostavimo se "teorija zavjera" o kojima postoji obilje literature. Vratimo se suštinskom pitanju. A to je ono - ko i na osnovu čega ima duhovnu jurisdikciju nad muslimanima u državi Crnoj Gori? Odgovor je više nego jasan: IZ CG i njen vjerski poglavar. Pa, u čemu je onda problem? U tome što je to pravo do sada kršeno uz znanje, a moguće i saglasnost IZ CG i njenog vjerskog poglavara. Kada je autor ovih redova upozoravao da takva praksa može devalvirati proces ustoličenja IZ CG i branio načelo jedinstva državne i duhovne jurisdikcije, jedni su takav moj stav osporavali činjenicom da se to radi uz saglasnost najviših duhovnim instanci, dok su se drugi pozivali na neravnopravnost vjerskih zajednica u Crnoj Gori, navodeći primjer SPC koja ne poštuje jedinstvo državne i duhovne jurisdikcije.
Navodimo samo kao primjer, bez želje da arbitriramo u ovim pitanjima. Po Ustavu SPC iz 1947. u sastav Crnogorsko-primorske mitropolije su ušli nekadašnji djelovi Pećke mitropolije kao i Pljevlja sa manastirom Mileševom. Ova eparhija je ukinuta 1956. godine i podijeljena između Crnogorsko-primorske i Dabrobosanske mitropolije, tako da je Crnogorskoj mitropoliji pripalo beransko, bjelopoljsko i andrijevačko namjesništvo, da bi 1993. bila obnovljena Mileševska eparhija sa sjedištem u manastiru Mileševa kojoj su pored ranijih oblasti Dabrobosanske eparhije (Pljevlja i Prijepolje) zahvatila Novu Varoš i Sjenicu. Mitropolit Amfilohije nosi i titulu "skenderijski" koja podrazumijeva jurisdikciju nad Skadarskim vikarijatom (Vraka i sela oko Skadra u Albaniji), koji je formiran 1937. godine poslije proglašenja Albanske pravoslavne crkve i koji je kao takav bio ušao u SPC 1947. godine, iako su sveštenici ovog vikarijata poslije 1945. bili uključeni u Albansku pravoslavnu crkvu...
Kod katoličke zajednice primjenjuje se drugo načelo. Naime, takva pitanja se rješavaju posebnim ugovorom (konkordatom) sporazumom između centra duhovne vlasti (Vatikana) i države na čijoj teritoriji obitavaju vjernici katoličke crkve. Tako je još 1886. potpisan prvi konkordatom sa Vatikanom kao posljedica želje crnogorskih državnih vlasti da centar duhovne jurisdikcije nad katolicima imaju unutar svoje države.
Dakle, iz svega navedenog moglo bi se zaključiti sljedeće: da u formalnom smislu, predsjednik Vujanović (ni)je u pravu kada tvrdi da muftija sandžački "ne može da djeluje u Crnoj Gori koja ima svoju Islamsku zajednicu"? Prvo, zato što takva tvrdnja nema uporište u Ustavu i zakonu Crne Gore. Drugo, zato što je IZ u današnjem ustrojstvu (1994.) "starija" od sadašnje crnogorske države (2006). Treće, zato što u modernim sekularnim državama ne postoji slučaj da država "ima svoju Islamsku zajednicu", već valjda vjernici te države. Ono što je najvažnije, to načelo mora važiti za sve vjerske zajednice, a ne samo za Islamsku. Vjerovaću predsjedniku kada isti stav bude izrekao u odnosu na mileševskog ili budimskog episkopa?!
U suštinskom smislu, državna vlast ne bi trebalo da arbitrira u ovim pitanjima, tim prije, što ih zakonski nije uredila. Posebno, ne tamo gdje se izričito navodi "duhovno jedinstvo" kao zajedničko obilježje pripadnika iste vjere na širem području.
Kraj
Bonus video:
