Ne da mi đavo mira - opet na klizav teren. Pisati o vlasti je težak i rizičan posao, a ja hoću pa hoću, i ako me niko ne tjera, što bi moja pokojna majka rekla “tražim đavola”. Jer to nije moguće a da neke ne reziliš i kastigaš, a neke opet pohvališ. Vlast je čudna rabota i niko je do sada nije u potpunosti definisao. Pokušavali su brojni sociolozi, pravnici, filozofi, postavljeno je mnoštvo definicija, ali... Zajednički imenitelj mogao bi biti da je vlast upravljanje nad nečim i sa nečim, počev od ljudi, imovine, pa sve do države.
Od pamtivjeka ljudi su prosto vapili da budu vlast ili da su blizu vlasti, a ako to nije bio slučaj - plašili su je se. Po pravilu, vlast je slavljena do određenog trenutka, a onda je dolazio kraj, milom ili silom.
Narod je, što je posebno izraženo u Crnoj Gori, podržavao vlast, često i mimo svoje volje. Sociolozi su to tumačili izvjesnim strahom od odmazde ili neizvjesnosti. Naš je narod je tako izvješten da podilaži i dodvorava se vlastodršcima, da ne upotrijebim “onaj” izraz. Nije to od juče. Takvo ponašanje proističe iz nekog interesa, dobro se zna kome treba podići. I tako - dok si na vlasti sve imaš, poštovanje, čast i mast. Ali, kada počneš da “padaš” teško tebi. Eh, kako se to brzo osjeti, pa oni koji su te slavili odjednom zaborave da si postojao. Kada bi samo ostalo na tome, često ti podmetnu obje noge da brže padneš.
Slijede dvije priče, jedna iz najranijeg djetinjstva, druga iz perioda kada sam i ja postao dio rukovodećeg tima (vlasti) u jednoj nekada velikoj kompaniji.
Sredinom 50-ih godina, obično za vrijeme ljeta, u selu je često odmarao naš zemljak, narodni heroj S.D. Proslavljeni partizanski komesar, dobar čovjek i neustrašiv borac. Znao je da nasred sela razapne šator i sa porodicom po nekoliko dana provede u njemu. Gledajući šator, u meni su se budile asocijacije na opjevane epske junake, koji su tako razapinjali svoje šatore i pred njima pobadali bojna koplja. Komšije su se sa strahopoštovanjem odnosile prema drugu S. koji je tih godina bio i na ministarskoj funkciji.
Kod njega je često navraćao narodni heroj iz susjednog mjesta D.V. takođe dobar čovjek i revolucionar. Kod druga S. pod šator navraćale su komšije, znali su da ponesu neki poklon, najčešće domaće specijalitete. Pošto sam sa drugom djecom najviše vremena provodio na toj poljani, sve smo to posmatrali. U mojoj malenoj glavi nijesam mogao sa shvatim takvo ponašanje, što sam i te kako uspio nekoliko godina kasnije. Drug S. je učinio i pomagao mnogim mojim seljanima. Neko se upisao u školu, neko dobio posao u miliciji, a nekolicina ništa manje nego boračke penzije. Za mnoge od njih bila je prisutna dilema da li zasluženo. Sjećam se jedne anegdote, kažu da je istinita. Trebalo je jednom seljaninu dodijeliti boračku penziju, iako isti nije imao dovoljno godina za status borca. Pošto se radilo o dobrom čovjeku, dobronamjerno je kružila šala da se dotični “rodio” 1925. godine, a da mu se majka “udala” 1931. Jadni matičari - šta su morali da otrpe, ali i to je bio dio onog vremena.
Nekoliko godina nakon penzionisanja, umro je ovaj veliki čovjek. Bio sam na sahrani. Na seoskom groblju masa Zećana i Titograđana, doista kako zaslužuje. Oproštajni govor održa V.Ž. član najužeg rukovodstva SFRJ. Njegov ratni drug i revolucionar, D.V. poživio je još desetak godina. To je bio period kada su se rađali neki novi politički klinci. Dolazilo je novo vrijeme, novi ljudi, pa narod počeo da im hita u susret. Drug D. pade u zaborav i ako je do same smrti činio ljudima. Tragično je okončao svoj život, a na sahrani - samo najbliži i najodaniji. Bio sam prisutan, dobro se sjećam kad sam prokomentarisao: “Eh, gdje ne umrije nekoliko godina ranije”.
Druga priča: sredinom 1979. postao sam dio rukovodstva velike kompanije. Na njenom čelu M.L. koji me je i doveo. Ta godina i narednih pet, upisane su zlatnim slovima u istoriji firme, ali i titogradske privrede. Pored zaposlenih, najveće zasluge pripadale su svakako drugu M.L.
Najuže rukovodstvo okupljalo se svako jutro u pet sati na poslovodnom odboru. Bio sam jedan od stalnih učesnika ovih sastanaka. Ne znam kako su se osjećale moje kolege direktori, ali ja sam morao uvijek biti spreman da odgovorim na svako pitanje iz domena svojih ovlašćenja. Eh, teško tome ko nije imao odgovor - bolje da i ne dolazi. Bilo je prisutno strahopoštovanje, koje je davalo rezultate. No, u takvim uslovima jedan mali broj rukovodilaca uspio se “približiti” generalnom, obavještavajući ga o “nekim” stvarima, često neistinito i tendenciozno. Oni su bili njegovi najbolji “prijatelji”, ali...
Fabriku su često posjećivali najveći državni rukovodioci, radujući se uspjesima. M. kao M. poče da ih proziva, a istovremeno da veliča svoje rezultate. To zapaziše drugovi iz Opštinskog komiteta SK i otpoče prava haranga. Održavaju se sastanci, počesto iza zatvorenih vrata. Na jednom od poslednjih, uz nekolicinu drugih, pozvaše i mene. Odužio se sastanak, drugovi iz Komiteta imputiraju M-u da je zloupotrijebio samoupravljanje, da ovo, da ono - ništa što se graniči sa stvarnošću. Neki direktori, i to oni što su mu bili “najodaniji” prihvatiše, pa osuše drvlje i kamenje. Ne mogah da vjerujem, pa taj čovjek ih je postavio na funkcije, vjerovao im, sve učinio za njih, dao im stanove, a oni mu ovako vraćaju. Javljam se dva puta, govorim ali uzalud. Kada sam drugi put završio izlaganje, kolega direktor mi kaže: “Zašto ga braniš, zar ne vidiš da je počeo da pada?” “Vidim, vidim”, kažem u sebi.
Bonus video:
