Povodom teksta "Dokle će Rafet, Marija i Cungu raditi za DPS", autora Vladana Žugića, Vijesti, 27.8.2018.
Mnogi novonastali analitičari i političari, prije otvorene kritike na račun manjinskih partija, a pogotovo Bošnjačke stranke, zaborave na Ustav Crne Gore i član 79, kojim je manjinama zagarantovano pravo na autentičnu zastupljenost u Skupštini Crne Gore i skupštinama jedinica lokalne samouprave u kojima čine značajan dio stanovništva, shodno principu afirmativne akcije, kao i na srazmjernu zastupljenost u javnim službama, organima državne vlasti i lokalne samouprave.
Pritom, zaboravljajući da je baš ta ista Bošnjačka stranka 2007. glasala za Ustav Crne Gore kao opoziciona partija, iako tada nije postojala afirmativna akcija, tj. zagarantovani mandati za bošnjačke stranke. Bošnjačka stranka je godinu dana prije toga izborila parlamentarni status tako što je na izborima 2006. učestvovala zajedno sa Liberalnom partijom CG u koaliciji, kada je osvojila dva mandata. Ovo govorim iz razloga da se razbije stereotip da su manjinski narodi, a pogotovo Bošnjaci, uvijek bili uz vlast. Treba znati da je i tad BS znala da prepozna šta je interes Crne Gore, kao i dvije godine prije toga kada je dala nemjerljiv doprinos u obnavljanju državne nezavisnosti.
Ono što se sada pokušava je da se plasira tiha islamofobija ili bošnjakofobija od strane određenih medija, pojedinih političkih struktura i određenih nezavisnih „profesionalaca“ koji misle da su manjinske partije najslabija karika u trenutnoj vladajućoj koaliciji i koje na taj način žele da destabilizuju trenutnu vladajuću većinu. Od samog početka konstituisanja vladajuće koalicije počeli su napadi od istih struktura konstruišući određene događaje i plasirajući poluinfromacije ili laži. Dovoljno je bilo samo pročitati naslovne pojedinih medija bliskih opoziciji, da bi se stekao dojam da su Bošnjaci i drugi manjinski narodi preuzeli pola rukovodećih funkcija u Vladi CG. Postala je novinarska senzacija ako je ministar Osman a ne Ivan, Kemal a ne Zorica, direktor Rešad a ne Radovan, direktor Suljo a ne Zoran.
Autor teksta „Dokle će Rafet, Marija i Cungu raditi za DPS“ navodi da mu ne bi ni smetalo da premijer Crne Gore bude pripadnik manjinskog naroda, ali ne sa manjinske liste. S njim se ne bi složili njegovi politički istomišljenici koji su baš to nudili poslije izbora, da BS dobije premijersko mjesto. „Dobra ponuda“ rekao bi politički analfabeta, ne znajući da bi ta Vlada trajala koliko januarski snijeg u Podgorici.
Ako se vratimo na prošle parlamentarne izbore, autor ovog teksta je zaboravio da je poslanik BS u suštini „najskuplji“ poslanik manjinskog naroda. Radi čitalaca, poslanik DPS-a je iznosio 4.402 glasova, DF-a 4.321, a poslanik BS-a 6.044 glasova. Ovom prostom matematikom želim postaviti pitanje: da li je poslanik manjinskog naroda manje vrijedan od poslanika iz građanske partije? Čak šta više, na prošlim izborima je poslanik BS vredniji tj. košta više glasova u odnosu na nekog poslanika iz građanske partije (izuzetak su Socijaldemokrate čiji je poslanik iznosio 6.236 glasova, a autor ih teška srca računa u građanske partije).
Da bi kao poentirao, autor ovog teksta akutuelizuje priču o privatizaciji aerodroma u Tivtu, kako će reagovati građani Tivta ako Vlada da aerodrome na koncesiju kada u tom gradu nema nijednog birača BS-a i odakle pravo ministru Osmanu Nurkoviću da odlučuje o 100 miliona eura svih građana, očigledno insinuirajući da predstavnici manjinskog naroda nemaju ista prava kao i ostali građani, ili se možda Osman baš ne razumije u milione, ko će ti ga znati. Ali ono što se zna je da može i pripadnik manjinskog naroda donositi odluke koje su u interesu svih građana.
Čitajući tekst, autor navodi podatke zemalja u EU, navodeći koliki je procenat manjina u tim državama i da li imaju zagarantovane mandate, zaboravljajući pritom da su oni malo ispred nas u civilizacijskom i kulturološkom smislu.
Niko iz Londona ne spominje što je njihov gradonačelnik Sadik Kan sin emigranta iz Pakistana, ili neko iz Štokholma što je bivša ministrica obrazovanja Švedske Aida Hadžialić, porijeklom iz BiH. Dok se u Podgorici u svakodnevnom razgovoru mogu čuti rečenice tipa: „Došao iz Rožaja, Plava, Berana, Pljevalja, Bijelog Polja da nam kroji sudbinu“.
Računajući, valjda, da su samo Podgoričani Bogom dani za rukovodeće funkcije. Uz to, dodajući ulje na vatru, pojedini mediji u svojim emisijama potenciraju snimke na kojima se može čuti govor kojim se određeni ministri pozivaju da se vrate u svoje rodno mjesto. Na ovo bi mi sad „profesionalac“ odgovorio da je taj ministar postavljen ispred građanske partije mogao bi ostati u Podgorici, ali, s obzirom da je ispred manjinske partije, nek se vrati u svoje rodno mjesto. Pri tom, ne pokušavajući ni da razumije iz kojih razloga su osnovane manjinske partije.
Da su manjine bile zadovoljne svojim položajem u Crnoj Gori, ne bi ni osnovali svoje partije nego bi svi bili u građanskim. Što dovodi do zaključka da su uglavnom građanske partije, samo na papiru građanske, čast izuzecima, ali i te koje su pravo građanske vidimo koliko imaju podršku od građana i samostalno ne bi mogle ni preći cenzus na izborima. Međutim, ne treba ni isključiti mogućnost da nekad neka manjinska partija postane građanska, samo što do tada se moraju promijeniti mnoge stvari u Crnoj Gori, počevši prvo od nakaradnog i diskriminatorskog razmišljanja.
I za kraj odgovor iz naslova ovog teksta. Ne rade ni Rafet, ni Marija, ni Cungu za DPS, nego rade za svoje manjinske narode, koalirajući sa onima koji im pružaju ruku u ostvarivanju njihovih prava, a ne sa onima koji im postavljaju nogu. Rade sa onima koji podižu spomenik Ljubu Čupiću, a ne Pavlu Đurišića. Što bi rekao Ahmed Avlijani.
Autor je član BS-a i bivši potpredsjednik Mladih BS-a; apsolvent je na Medicinskom fakultetu u Podgorici. Ovaj tekst predstavlja njegov lični stav.
Bonus video:
