Mejfer ima posebnu energiju, i klimu; tamo je uvijek sunčano. Ili tamo nešto drugo sjaji? Ali onaj slavuj, što pjeva i noću, on je stalno tamo, čujem ga, cvrkuće s Barkli skvera - priznajem, vidim čaroliju u cijeloj toj metafori.
Ovoga sam puta išla na Mejfer zbog Benksijeve izložbe, kakvu Benksi nikada ne bi odobrio - barem je takav, pomalo namigivački, 'kriv-sam-al-moram' imidž ovoj izložbi dao Stiv Lazarides, bivši galerista misterioznog umjetnika. Benksi se ne može buniti: izloženi radovi više ne pripadaju njemu, nego, najčešće, A-listi poznatih koji se među sobom šale u stilu: 'Moj je Benksi veći od tvoga.'
Išla sam tamo s mojom Parižankom. Bila je mrzovoljna, kao i uvijek. Ona voli da ne voli one koje masa ludo voli. Navikla sam ja na takve tipove. Ali moja Parižanka voli mene, i zbog mene ide na Benksija. Mrmljala je nešto uz put, hoće kafu, neće kafu, hoće da kupi haljinu u butiku Vanesse Bruno, to je odmah pored Sotheby's galerije. Dobro, rekla sam joj, ne moraš ići na Benksija; ti gledaj izloge po Mejferu, ja ću pogledati izložbu, nađemo se za petnaestak minuta na kafi. Odbila je taj prijedlog, otpuhnuvši da je to besmislica, mislim da sam joj čak vidjela mali plamen i dim u nozdrvama. Tako smo, na kraju, obje ćutke hodale prema Sotheby's galeriji, s namjerom da brzo odatle i izađemo, jer Parižanka je došla zbog mene, a ja ću zbog nje na brzinu to obići, okončati. I, pomislila sam, ovo mi je već po ko zna koji put ponovljena lekcija da svuda treba da idem sama. A onda smo ušle u Galeriju...
I otrglo nam se ono omrznuto 'W-o-w,' jer se nema što drugo reći pri prvom susretu s nekim Benksijevim originalom.
Zastao nam je dah. Prvo od Čerčila s punk-travnjakom na glavi. Turf War, kaže autor. Taj naziv ima barem tri sloja: grafiti, rat i baštovanstvo, i sva tri se mogu povezati s 'Engleskom, mojom Engleskom'. Mene je grafit podsjetio na onu Čerčilovu: 'Kad prolaziš kroz pakao, samo nastavi hodati.' Turf War, jer rat je pakao; bi li stari vođa znao svoju naciju provesti i kroz modernu vrstu pakla?
Parižanka i ja naizmjenično smo se smijale i bilo nam je zlo. I ne samo nama. Isto su reagovali svi posjetioci. Smjenjivali su se smijeh i muk. Sudarali smo se, komentarisali jedni s drugima, u prolazu. Pitala sam čuvare u galeriji je li im ovo najdraža izložba od svih izložbi na kojima su morali stajati po osam sati dnevno, i rekli su mi da jeste. Pitala sam sve zaposlene u galeriji je li istina da niko ne zna, pa ni oni, kako Benksi izgleda, i rekli su mi da je istina, da se svi oni igraju pogađalice 'Ko bi mogao biti Benksi?' od svih lica koja uđu u galeriju, a mogli bi biti taj misteriozni umjetnik. Možda je ovaj desno, možda je onaj tamo, možda, ipak, onaj u odijelu? Bi li Benksi uopšte došao na izložbu svojih radova koje on nikada ne bi izložio? Koji je poriv jači: ostati vjeran onome što si postao od kada si odlučio biti art-gerila, angažovani umjetnik bez lica, ili dopustiti sebi djetinju radoznalost iz doba snova o uspjehu, pa ipak otići, pogledati svoje najbolje radove, njihovu postavku, makar te među gomilom ulovio, prepoznao tvoj bivši prijatelj i galerista Lazarides?
I taj Čerčil, s travnjakom na glavi, zašto me odmah osvojio, kad tu i nema neke dubine, detalja, nema krvi, znoja i suza? Takvo osvajanje na prvi pogled nije se dogodilo pri susretu s onim po dubini poznatim portretom Čerčila iz 1916-te, koji sam nedavno vidjela u National Portrait Galeriji, na kojemu mnogo mlađi, ali poraženi i melanholični Lord-Admiral, ponizno gleda u prazninu ispred sebe, nakon svoje katastrofalne kampanje oko Galipolja.
Stiv Lazarides tvrdi da volimo Benksija jer: 'Volimo kada iznenada, iza ugla naiđemo na nešto što će nas nasmijati. A baš je u tome Benksi najbolji - u pronalaženju mjesta na kojima će postaviti nešto što će ljude neočekivano nasmijati, ili im izmamiti duboku emociju.'
Slika dva policajca isprepletena u poljupcu nježnosti i strasti izmamljuje neočekivane uzdahe posmatračica. Zaista, poželjela sam i ja uskočiti u tu sliku punu života. 'Zar ne znate da je hemija privlačnosti uvijek ista?' kao da pita autor.
Iza ugla, iza slike policajaca, vreba slika Burger King klinca, ili sirotinjskog princa gladi, s muvama oko glave i krunom iznad očiju na samrti. Dok sam nečujno pritiskala ikonicu za fotografisanje, osjetila sam mučninu u stomaku, kao da i ja bespravno iskorišćavam sudbinu gladnog djeteta.
Parižanka, koja je i sama slikarka, rekla mi je da Benksi, pored ideja što nas gađaju pravo u naše privatne misli, ima i izvrsnu tehniku, savršen osjećaj za svijetlo. 'Misliš li da je školovani umjetnik?' pitala sam.
'Naravno,' rekla je.
Ushit na izložbi, pobuna, čitanje misli. Malo sam se zaljubila, biće mi oprošteno. Moja je simpatija ono što se zove 'a man's man', muškarac cijenjen među drugim muškarcima, i - zapravo fantom, kao kada djeca umisle da uz njih stalno hoda njihov nevidljivi prijatelj. Ja Benksiju mogu staviti lice kakvo ja hoću, kad već on može 'na glas' izgovarati moje misli. Ne želim nikada saznati kako on stvarno izgleda. Ima nešto u tome, u tom porivu umjetnika da ostane anoniman.
I spisateljica čije knjige s nestrpljenjem očekujem sakrila je svoj pravi identitet. Romane piše kao Elena Ferrante, a niko ne zna njeno pravo ime. I Ferrante, kao i Benksi, umjesto slave i prepoznavanja lica iza umjetničkog djela, bira esenciju istine u stvaranju umjetnosti.
'Svaki genije nosi masku,' pisao je Niče. Sviđala mi se ova misao, više kao stih dobrog ritma, nego kao nepobitna karakteristika genijalnosti. Ali sada je shvatam kao 'istina i kreacija ispred lica', poput maske, i to mi je tumačenje potpuno prihvatljivo.
Da se vratim svojoj slabosti s početka teksta: metafori koju volim, da slavuj uvijek pjeva na mejferskom lijepom trgu. Pjeva i noću, privučen svjetlošću velegrada.
To nije moja vrsta čarolije, ali razumijem je sada, nakon gotovo deset godina života u Londonu. To je londonski san: lijepi skver popločan gomilama funti sterlinga, iznad kojeg odjekuje slobodni pjev radosti, u noći, čak i u noći. Opjevan je san, ali ne i sanjar. Na onoga što sanja podsjeća angažovana umjetnost, na istinu iza površine, na živote ispod pločica od sterlinga. Umjetnost treba tom istinom da nas zaskoči, u sred uspavljujuće pjesme neumornog, svjetlima opijenog slavuja.
Bonus video:
