U Njujorku je prošlog mjeseca „Kristi“ prodao djela posljeratne i savremene umjetnosti u vrijednosti od 745 miliona dolara, što je rekord ove kuće na jednoj aukciji. Među skupljim radovima bile su slike Barneta Njumena, Frensisa Bejkona, Marka Rotka i Endija Vorhola, od kojih je svaka prodata za više od 60 miliona dolara. Prema pisanju „Njujork tajmsa“, azijski kolekcionari odigrali su značajnu ulogu u podizanju cijena.
Bez sumnje, neki od kupaca smatraju to što su kupili investicijom, poput akcija ili nekretnina ili zlatnih poluga. U tom slučaju, da li je cijena koju su platili previsoka ili skromna zavisiće od toga koliko će tržište biti voljno da plati za to djelo u budućnosti.
Međutim, ukoliko profit nije motiv, zašto bi iko želio da plati desetine milliona dolara za radove poput ovih? Oni nisu lijepi, niti predstavljaju veliku umjetničku vještinu. Nisu čak ni neobične među umjetninama. Pretražite na Internetu fotografije pod „Barnet Njumen“ i vidjećete mnogo slika sa vertikalnim raznobojnim prugama, obično razdvojenim tankom linijom. Čini se da je Njumen kad je jednom dobio ideju želio da je razradi u svim varijantama. Prošlog mjeseca je neko kupio jednu od tih varijacija za 84 miliona dolara. Mala slika Merilin Monro koju je uradio Endi Vorhol - kakvih takođe postoji mnogo - prodata je za 41 milion dolara.
Prije deset godina muzej umjetnosti „Metropolitan“ u Njujorku platio je 45 miliona dolara za malu Dučovu „Madonu sa djetetom”. Nakon toga, u „Životu koji možete spasti”, napisao sam da postoje bolje stvari na koje su donatori koji finansiraju ovakvu kupovinu mogli da potroše novac. Nisam promijenio mišljenje o tome, ali je „Metropolitanova“ „Madona“ odlično urađena i stara je 700 godina. Dučo je jedan od istaknutijih umjetnika koji je radio u ključnom prelaznom trenutku u istoriji zapadne umjetnosti i sačuvan je samo mali broj njegovih slika. Ništa od ovoga se ne može reći za Njumena ili Vorhola.
Možda, ipak, značaj poslijeratne umjetnosti leži u njenoj sposobnosti da preispituje naše ideje. To stanovište je snažno izrazio Džef Kuns, jedan od umjetnika čiji je rad prodat u „Kristiju”. U intervjuu sa grupom likovnih kritičara 1987, Kuns je o djelu koje je prodato prošlog mjeseca govorio nazivajući ga „djelom 'Džima Bima'“. Kuns je izlagao ovaj rad - preveliku igračku-voz od nerđajućeg čelika napunjenu burbonom - na izložbi „Luksuz i degradacija“ koja je, prema „Njujork tajmsu“, ispitivala „plitkost, pretjeranost i opasnosti luksuza ekstravagantnih 1980-ih“.
U tom intervjuu, Kuns je kazao da je u radu Džima Bima „koristio metafore luksuza da definiše klasnu strukturu”. Kritičarka Helena Kontova ga je onda pitala u kakvom je odnosu ova „društveno-politička namjera” prema politici ondašnjeg predsjednika Ronalda Regana. Kuns je odgovorio: „Sa reganizmom društvena mobilnost propada i umjesto strukture koju čine oni sa niskim, srednjim i visokim primanjima, mi smo spali samo na one sa niskim i visokim... Moj rad stoji nasuprot ovom trendu.“
Umjetnost kao kritika luksuza i pretjerivanja! Umjetnost kao protivljenje sve većem jazu između bogatih i siromašnih! Kako to plemenito i hrabro zvuči. Međutim, najveća snaga tržišta umjetnina je njegova sposobnost da prisvoji svaki radikalni zahtjev nekog umjetničkog djela i da ga pretvori u još jednu robu za super-bogate. Kada je „Kristi” stavio na aukciju Kunovo djelo, igračka-voz napunjena burbonom prodata je za 33 miliona doalra.
Da umjetnici, kritičari i kupci umjetnina imaju ikakav interes za smanjenje sve većeg jaza između bogatih i siromašnih, provodili bi vrijeme u zemljama u razvoju i sa autentičnim lokalnim umjetnicima gdje bi trošenje nekoliko hiljada dolara na umjetnička djela moglo stvarno doprinijeti blagostanju cijelih sela.
Ništa što sam ovdje rekao nije protiv značaja stvaranja umjetnosti. Crtanje, slikanje i vajanje, kao i pjevanje ili sviranje nekog muzičkog instrumenta, značajni su oblici samoizražavanja i život bi nam bio siromašniji bez njih. U svim kulturama, i u svim situacijama, ljudi stvaraju umjetnost, čak i onda kada ne mogu da zadovolje osnovne životne potrebe.
Ali, nisu nam potrebni kupci umjetnina da plaćaju milione dolara kako bi ohrabrili ljude da se bave umjetnošću.
A što se tiče pitanja zašto kupci plaćaju ove neobične sume, pretpostavljam da misle da će im posjedovanje originalnih djela poznatih umjetnika unaprijediti status. Ako je tako, to bi moglo da obezbjedi sredstvo koje može da donese promjenu: redefinisanje statusa duž linija koje su više etički utemeljene.
U moralnijem svijetu potrošiti desetine miliona dolara na umjetnine značilo bi snižavanje statusa, a ne njegovo unapređenje. Takvo ponašanje navelo bi ljude da se zapitaju: „U svijetu u kojem više od šest miliona djece umre svake godine zbog nedostatka vode za piće ili mreža protiv komaraca, ili zato što nisu vakcinisani protiv boginja, zar niste mogli da nađete bolji način da potrošite novac?”
Bonus video:
