Od londonskih vikenda odavno ništa posebno ne očekujem. Samo da što bezbolnije prođu.
Mogla bih se folirati, ne lagati, samo drugačije predstaviti vikend, reći da sam u subotu večerala u glamuroznom društvu, u restoranu koji ima dvije Michelin zvjezdice; da sam u nedjelju bila na farmi, na izletu.
Subota veče, dakle, i jedna Ruskinja, zvaću je Daša. Iznervirala me Daša, gurnuvši me natrag, u osude, uopštavanja. Uvijek branim Ruskinje u Londonu. Napadaju ih da su hladne, sebične kuje. Nisu, govorim, samo su nesigurne u sebe. I ja sam bila. Nisam htjela nove prijateljice, u početku. Nudile su mi se, ali ja sam se uvijek okretala našim curama, rođakama, porijeklu. Bilo mi je lakše gugutati na našem jeziku, biti malodušna, neuspješna, neshvaćena, neprobuđena, razmažena pred našim curama. Ipak, prepustila sam se promjenama, neminovnim, koje je na mene žudio utisnuti svaki novi grad. Neću to ovim Engleskinjama nikada priznati, ali londonske se Ruskinje ne prepuštaju promjenama. Ovdje mislim na dobre vrste promjena, na otapanje leda sa te čuvene slovenske duše, zaleđene valjda u bijedi prošlog vijeka. Daša već najmanje deset godina ne živi u Rusiji. Izlazi iz Bentleya čija je registracija H3R WAY. Plava joj je kosa utegnuta u vikinški rep koji bi, osjećam, mogao ošinuti, raniti, poput biča. Daša ima dva muža, istovremeno: muž broj 1 ne može van iz Rusije, a muž br. 2, osamdesetogodišnji Evropljanin, svojim će državljanstvom, parama i vezama pomoći da se riješe ti glupi birokratski problemi s mužem broj 1. S mužem broj 1 Daša ima kćerku od koje želi napraviti međunarodnu zvijezdu. Stoga je muž broj 2, od Disney studija, gdje takođe ima veze i poznanstva, za Dašinu kćer, koju ću zvati Anastasia, preuzeo sajt Anastasia.com, i naručio da se za malu napravi nekoliko hitova od strane hitmejkera koji pišu pjesme bombicama poput Katy Perry i Miley Cyrus. Daša je napisala scenario za film o sebi, u kome ona planira igrati glavnu ulogu, to jest sebe, a njen je muž broj 2 taj scenario dao filmskim varijantama hitmejkera da ga dorade i probiju dalje. Sve su ovo odlične vijesti za našu Dašu, zar ne? Ali za vrijeme večere u tom restoranu s Michelin zvjezdicama - u kojem sam ostala gladna, mada je sve što sam pojela bilo odlično, iako mrvicu preslano - pitala sam se šta me u svemu tome zbunjuje, uvijek me zbunjuje nešto neuhvatljivo u svim tim savremeno-nesavremenim bajkama, i onda se ne mogu opustiti, niti lažno smijati, čak ni osmjehivati, pa se to može pogrešno protumačiti kao zavist, zbog čega se još upornije potrudim da toplinom u ophođenju smekšam te čvrste žene koje pričaju priče o svom uspjehu, ili dopuštaju svojim pratiocima da ih prezentuju, njih i njihov uspjeh, dok one sjede, uspravnih ramena, podignute brade, a ja se pitam šta me to zbunjuje, i napokon se uz Dašu dosjetim odgovora koji je jednostavan, kao i svaki pravi odgovor - zbunjuje me to što nijedna od tih žena nikada nije imala baš nimalo strasti, radosti, ili nagovještaja neke iskrice, u očima. Sve su te oči bile tako mrtve, tako hladne. Ne želim više gubiti vrijeme s tim svijetom. Žao mi je što je Daša baš morala biti Ruskinja. Toliko sam ih branila.
Nedjelja: u centru Londona imam svoju neopterećujuću farmu. Većini stanovnika Londona, ona je poznatija kao Zoološki vrt Batersi parka; kao i obično, većina se ne trudi vidjeti suštinu iza nametnutog, opšteprihvaćenog naziva. Na samom početku farme ima malo divljine, nije da nema, ima lemura i kapucina, emua, anakondi, mravojeda i merkata, no sva ta egzotika meni je zanemariva jer prostorom ipak dominiraju ovce, koze, svinje i magarci, o kojima se, hvala Bogu, ne moram brinuti, pa zato ovu farmu okarakterisah kao neopterećujuću.
Kada u Londonu, poput stomaka ajkule u plićaku, bljesne ovo njihovo sunce, ja kćerku vodim na 'našu' farmu. Majmune, zmije i inu divljinu preskačemo, interesuju nas samo domaće životinje. U sunčanom uglu farme, blizu magaraca, poređane su klupice, na njima vodootporni jastuci, ispred njih veliki krug s pijeskom, pumpe za vodu, kantice, čak i bunar. Kćerka se ubacuje u ulogu djevojčice sa sela, sigurna je tu, farma je ograđena, ona hrani i poji životinje, ostaloj djeci priča o farmi svoga dede u zemlji zvanoj Montenegro, gdje deda ima psa Tigra, a jednom je imao i jagnje s kojim se dva dana igrala a poslije smo ga svi skupa ispekli i pojeli. Djeca su oduševljena. Ja se mogu opustiti, čitati, meditirati pod bljeskovima sunca, sunčati noge, ruke, dekolte i lice, poput prave engleske ženice, mada, na farmi gotovo da i nema engleskih ženica, uglavnom samo doseljenice-majke. Kad bih se stvarno udubila u to, osluškivala posjetioce farme, za jedan bih vikend mogla naučiti nazive domaćih životinja na deset jezika.
Evo jedne lokalne porodice, ugledam ih iznad korica svoje knjige. Preko nedjelje, često ih sretnem kod Francuza, kupuju meso i povrće. On je Englez, ona je Indijka. On sada na ramenima nosi njihovog dvogodišnjeg sina, iza njega hoda njegova majka, a poslednja je u redu njegova supruga, ta Indijka, skrušenog pogleda. Za njega znam, a i da ne znam zaključila bih to po hodu, po decentnoj vikend-odjeći, da je sve do univerziteta pohađao isključivo škole za dječake. Bila je to odluka iste ove majke koja sada za njim plaho hoda, dajući instrukcije kako njenog unuka prinijeti jarićima, preko drvene ograde, što bliže, a opet bezbjedno. Indijska se supruga tu naizgled ništa ne pita, i zato ne gleda ni u koga, samo u svoja stopala, nervozno grizući donju usnu. Njena je svekrva zvonko pozove, zamoli je da slika tatu, sina, baku i jare; Indijka se pravi da ne čuje, uzvraća meni pogled i pozdrav, hvata se za moje prisustvo da ne bi morala sa svekrvom komunicirati. Njena svekrva odmahne rukom, pa sinu i unuku ukaže na sljedeću destinaciju - zastakljeni kavez s insektima. Englezi obožavaju insekte. Sin bespogovorno sluša majku koja ga je davno, jednog septembra, poslije bezbrižnog ljeta i proslave njegovog sedmog rođendana, poslala u internat. Na rastanku ga je poljubila u kosu, i rekla mu: 'Vidimo se za Božić!'
'Tek za Božić?' zapitao se dječak kratko, a onda mu je to pitanje postalo opsesija. 'Kad će Božić? Koliko još do Božića?' vrtjelo mu se svake noći po glavi. Od svoje sedme do četrnaeste godine nije bio u stanju normalno zaspati u tom internatu. I ti su Anglosasi surovi na svoj način.
Prisjećam se eseja George Orwella o djetinjstvu u internatu St Cyprian's. Vjerujem da je iz tog piščevog iskustva nastala 'Životinjska farma', mada ljudi tvrde da je Staljin bio mračna inspiracija za taj roman. Zbog kćerke sam čitala 'Matildu' Roalda Dahla, bila joj je to obavezna lektira. I 'Matilda' je, kao i 'Harry Potter', knjiga ponikla iz internatskog društva koje normalizuje nezainteresovanost roditelja za djecu i nesvjesno, kulturološki, podržava pripadnost djece institucijama, a ne porodici. U vrijeme britanskog 'Raj-a', ili 'Carstva u kome sunce nikada ne zalazi', možda je ta premisa i bila razumljiva; danas je komična, ali nije u potpunosti izumrla.
Engleska bakica, hladnokrvna potomkinja nekadašnjeg carstva, žurno je napustila farmu, odmah poslije razgledanja egzotičnih insekata. Izgledalo je kao da ima mnogo bolje planove za ostatak svog vikenda.
Nije ni meni do umišljenih zvijezda, magarećih urlika, pjeva ptica, mirisa sijena i livadskog cvijeća, ne sprovodim detoksikaciju, i ne smeta mi smog. Ja bih vikendom ostala kući, pisala i čitala debele romane, ili išla u kino, pozorište, na koncerte, proteste, na ručkove i večere kod prijateljica. Čekam životno doba ove engleske bake, recimo, kada žena napokon opet može biti sebična a da time nikoga ne povrijedi. Godine bez bebisiterki, požurivanja, lažnih osmijeha, bespotrebnih debata, stalnog gledanja na sat ili u ekran telefona.
U međuvremenu, dobra strana poklanjanja svojih vikenda drugima, dobra strana odvojenosti od svojih planova i snova, je što se o tome lakše napiše pokoja crtica, iskrenija, življa od posveta napisanih svojim uspjesima, svojim zlatnim godinama.
Bonus video:
