Za sve koji se s pravom pitaju, je li Crna Gora na meti obavještajnih gromovnika velikog svijeta, prijeti li Crnoj Gori ozbiljan pičvajz budući je previše da nakon devedesetih opet budemo tolike gnjide u kombinaciji sa srećom i ne pokoljemo se kao ljudi, postoji način kako precizno da se odredi važnost Crne Gore u trenutnom geopolitičkom prometu. Trag novca.
Đe god vidiš malo više para, znaj da se tu nešto koprca. Ako orkestrirano kukanje za ugroženim srpstvom, ostane samo to, onda mu se valja pridružiti i braniti do posljednje kapljice krvi demokratsko pravo Pljevljaka da imaju ulicu Kralja Petra, na primjer. Ipak, ako se simptomatično iznova i na više nivoa od kojih je fejk njuz jedan od glavnih oruđa takozvanog hibridnog rata, u crnogorski imunodepresivni medijski prostor upumpava sepsa nacionalizma i “tenzije”, onda je bogami sasvim moguće da ono što se desilo Americi, slijedi i maloj varoši zvanoj Montenegro, jedno ozbiljno miješanje šahovske velesile kakva je Rusija.
Ovdje stvari postaju zeznute, jer Pljevljaci vjerovatno imaju većinu da im se sokak zove Kralja Petra, ali isto tako njihova demokratska nadmoć može biti slatkiš za dobrog spin doktora ili već nekakvu podzemnu ekipu botova kao iz Homelanda koji dižu slučaj do netrpeljivosti, osnivaju lažne FB naloge sa nekakvim albanskim ustankom 1968. kad je navodno JNA desantom spasila Ulcinj od pobune pod vođstvom izjesnog fratra iz Malesije, i tako dalje. Zato je stvarno teško biti načisto i ljudi uglavnom pucaju, dižu ruke i po staroj crnogorskoj navici biraju krajnost. Jebe mi se za ulicu, Srbe, Crnogorce, sve je to ionako izmišljeno da bi gladni imali o čemu da misle. Što je istina. Ali istinita je i druga krajnost, da Ruje vole da šaraju po bijelom svijetu svojim dugim prstima, baš kao i Amerikanci, kao i sve takozvane super sile.
I gdje je tu Crna Gora? Ona je u politici, ovo gore su dileme političkog stanovišta, dvije paralele kojima valja upravljati savjesno i oprezno. Crna Gora ima sve manje školovanih i nadarenih ljudi u svojim granicama, Crna Gora je bez vizije razvoja, ekonomski srozana i kao takva laka meta veljim silama, a to je sve ostvarila prije nego je Marko Milačić prešao cenzus. Ipak, bez zajebancije, Crna Gora je prije svega laka meta samoj sebi.
Do kad će trajati ta luda sreća da ovaj prostor održava u prividnom trećesvjetskom limbu navodnog mira, vidjećemo, jer i rat možda bude navodan, možda se već dešava samo te nisu ubijedili, polako, sve opcije su u igri, kad si na brisanom prostoru, gole glave i guzice, pokriven samo zastavom.
Zato svakodnevno pumpanje preko portala, tabloida i društvenih mreža, naglašen govor nacionalne mrnje, priča o “torturi” i pogromu srpskog naroda, brojanje srpskih žrtava na primorju i famozni “slučaj Vidak” pod budnim okom ni manje ni više nego Ivice Dačića, starog zaštitara srpstva, ima svoju ulogu da podigne tlak.
Definitivno se nešto kopornulo, ali šta ne znam. Isti taj Andrija Mandić prije nekoliko godina ugužen u mebl tajkunske televizije Atlas pred onim prepodobnicama biva najavljen kao crnogorski Ričard Gir i vozi motorić kicošeći se kroz Podgoricu, da bi odjednom militantan i zaklet pod vojnom šatrom sela Zaostro ljubio vojvodsku gramatu i branio otečestvo.
Nešto mi je tu gnjilo, posebno kad Mandić i Dačić pruže svoje pogane znojave ručice pred kamerama, ali njihovi osmjesi su toliko jeftini, produkcija tako bijedna, da se mnogo ne brinem, osim za dobro srpskog roda koje ovi dvojica pokušavaju da predstave kao svoj posao. U svakom slučaju, nema još onog faktora sa početka priče, ne vidi se trag novca, sve se nekako valja trećerazredno i aljkavo, dok čekamo vrelu političku jesen.
Bonus video:
