Odlazimo, kiša pljušti. Strada bagnata, strada fortunata, kažu Italijani. S tom me izrekom upoznao muž, davno još, na početku braka, kad smo stalno putovali, sa sve više torbi u nekom prtljažniku, sina podizali po prevoznim sredstvima i hotelima, svađali se, mirili. Morali smo se za nešto držati, i držali smo se, najčešće, za tu mokru cestu sreće. Pa i nije se lošom pokazala. Ona me i sada tješi, dok s djecom napuštam Podgoricu, a krupne kišne kapi spiraju tragove proljeća s čempresa i borova u dvorištu škole 'Maksim Gorki', s olinjalih fasada blokovskih zgrada.
Nije bilo veselo ni kada smo dolazili u Crnu Goru. Noću, uvijek noću prelazimo taj put, od Čilipa do Podgorice, ili Nikšića. Ljudi mi govore - zašto ih uopšte pitam kad tu imam više iskustva? - da preko Trebinja ili Risna treba maksimum 'uru, uru i po'. To je obmana. Uvijek treba tri sata od Dubrovnika do kontinentalne Crne Gore. Uvijek nešto uspori putnika. Ko ne plati na mostu, platiće na ćupriji.
Ova je naša zemlja pustinja noću, čak joj ni nebo nije lijepo. Vidim to očima moje kćerke, mada se ona trudi da voli zemlju svog porijekla, odlučila je tako. Mnogo sam joj pričala o suncu i moru Crne Gore; ništa od toga ona ne može vidjeti, ali svejedno gleda kroz prozor automobila i fotografiše mrak kroz koji se poslije ponekog zavoja, u daljini, probiju rijetka svjetla zaliva o kojem sam joj takođe pričala.
'Ovo je zemlja krajnosti,' reći ću joj jednom. Sunce ne sija nego prži; kiša ne pada - ona lije; ili zavija sjever, kosti da ti zaledi, od zime, da, ali više zbog zvuka što taj vjetar dovuče: zvuka naše prolaznosti. Iznanadna ljepota oduzima dah; iza ugla vreba ruglo. I ljudi su takvi: neobjašnjivo lijepi ili autodestruktivni. Pretjerana toplina ili surovost. Siromaštvo ili manir generacijskih bogataša. Otrovna žaoka malograđanštine ili otvorenost metropole. Primitivizam ili duhovnost. I, sve to istovremeno, u istom kotlu, nevelikom, koji naizmjenično kipi ili miruje do ustajalosti.
Ovdje pišem o svom gradu. Svi su odjednom na ulaznim vratima. Tu se ulazi i izlazi iz soba bez kucanja, glasno, sa smijehom niotkuda - pozoršna predstava komplikovane postavke s intenzitetom mjuzikla - postavljaju se pitanja, ne čekaju odgovori, izgovaraju se strahovi, svi ze slože oko strahova, smiju im se u lice, puše. Zapravo - mnogi su moji prijatelji prestali pušiti. Nekima nedostaje, nekima ne. Ne volim što su prestali. Ja sam htjela svoju zemlju tako, uvijek na ivici života i smrti, kojoj će se smijati u lice. 'Sutjeska sindrom', to mi imamo, provjereno, to nisam ja utvrdila, nego socio-psiholozi s Harvarda, Oksforda: prkosimo najgorem, a plaše nas statističke greške, na primjer eksplozija želuca zbog gutanja žvakaće gume. Nema nigdje više takve zemlje, mislim. Ali, ima, naravno. Možda ne u Evropi. Ima ovakvih predgrađa, krajeva, ali ne cijelih zemalja. To me oduševljava jer ne živim tu. Tako mi barem govore. Lako je tebi, ne živiš tu. I dalje vole te naše beznadežne kvartove. I putuju, poslije dijele iskustva, svuda stižu, čak i u Brisel idu turistički, to mi je nepojmljivo, skoknu u Briž, ja nigdje tamo nisam bila, trebalo je živjeti ispočetka u Zagrebu, u Londonu, nisam stigla biti turist s lokalnom agencijom, s turama, s polazištem, odredištem, s povratkom; a što se njih tiče, mojih MNE-Pr.N.E. sudbodjelitelja, ja ne bih da oni igdje odlaze, ja bih da zauvijek svi ostanu tu, po sobama kvarta, s cigaretama u rukama, i smijehom niotkuda.
Odjednom, usred plemenske gužve u kojoj moja djeca uživaju, u dnevnoj sobi moje majke, prisjećam se trenutaka potpune sreće, trenutaka koji nisu vezani za tu sobu, samo kroz nju prolaze dok sjedim na sofi na kojoj svako tone u san, kao zamađijan. Pred očima mi prošeta dan u beogradskoj garsonjeri u ulici Ranka Tajsića, kada sam shvatila, s osamnaest godina, da ću prvi put u životu sama stanovati, biti gospodarica svog prostora; i ona davna vožnja kabrioletom kroz topli sumrak dok mi pramenovi kose svjetlucaju zvjezdanom prašinom, kao da idem na dodjelu Oskara; uranjanje u veliki, slani bazen u jednoj Cali; prvi ulazak u amfiteatar mojih postdiplomskih studija, upoznavanje s licima mladih ljudi koji dijele moju strast. Ove scene stoje samostalno, uzdignute nad periodima u kojima su se zbile, jer ih ni tada, niti neposredno prije ili poslije, ništa vrijedno sjećanja nije pokvarilo. Potpuna sreća.
I onda, ovog aprila, u novom klubu izvan grada, kod Pejovića, jedan takav trenutak, s prijateljima koje godinama nisam vidjela, gdje sam pet puta zaredom, čini mi se, morala pričati kako sam par dana prije pogrešno shvatila situaciju dok su intervjuisali moju majku na pomenutoj sofi u njenoj dnevnoj sobi, na koju su i mene posjeli i pitali me kakva sjećanja nosim iz svoje maturske godine, a ja sam, misleći da me 'snimaju', promijenila naglasak u onaj Milke Babović, i, pod stolom sakrivajući stopala u čarapama, dugo davala odgovor bez smisla, metodologije i logike, ali s ipak kakvim-takvim krajem, nakon kojega se okrenuh prema kamermanu s namjerom da njega i kameru zaslijepim svojim namještenim osmijehom 'do pola', ali zatekoh kamermana kako upravo dovršava čin pakovanja kamere u njenu kutiju s pregradama za nogare i ostale djelove, i zaključih da me niko nije ni slušao, da me urednica programa tek reda radi pozvala na sofu i pitala o mojoj maturskoj godini, kad me već zatekla kako se motam po majčinom stanu.
I taj umišljeni intervju, i to veče kod Pejovića, trenuci su potpune sreće jer će ih vjerovatno kao takve zapamtiti i moja djeca, a ni prije ni poslije ništa se ružno nije desilo, niti sam ja u mislima bila drugdje, jer nikakav drugi plan nisam imala, nikakvu važnu obavezu.
Moja kćerka kaže kako želi da svi oni s kojima je provela vrijeme u Crnoj Gori zauvijek žive skupa sa nama. Eto, to sam htjela, probuditi taj osjećaj kod nje. I još je bolje što ne mora živjeti tako, ali postala je svjesna te emocije i mjesta s kojim će je povezati. To je mjesto gdje i ona ima kumu i kumčad, mlađu sestru koju može šminkati i brata kog može držati u naručju, ujnu s kojom može farbati jaja bez nervoze i požurivanja - mjesto na jugu, čiju mikroklimu uvijek poremetim svojim dolaskom.
Sin kaže da su u Crnoj Gori svi duhoviti, da voli slušati ljude dok govore, odmah bi se smijao.
Ipak, nešto se dogodi kada želimo dati formu duhovitosti, kada je želimo na neki način ozvaničiti - uvijek nešto promašimo. Ritam, možda, promijeni se ritam kazivanja, humor ukopamo u preduboki kontekst, gramatiku, ljudi smatraju da treba filozofirati dužinama. Dužine nisu naš usud, mi ne živimo dugo, ni duboko, niti visoko, mi živimo od danas do sjutra, imamo kratku formu, i kamerno i na cesti, pomalo zatalasamo površinu, čujemo kako se smrt približava, topotom ili piskom, a nismo neki privilegovani narod koji se povremeno poigra s prolaznošću, ne; mi imamo autentični komadić smrti svuda oko nas, i kada to prihvatimo bićemo uspješniji.
Jedem mnogo tijesta, pite, kiflice, slane i slatke, mnogo presoljenog mesa, nadušujem se, odviknuta od te hrane. Nigdje ne šetam, vrijeme se pogoršalo baš kada sam stigla, zemlja je opet tvrda, nebo od aluminijuma, sjeverni vjetar bez sunca. Grad kao da mi se sveti jer ga koristim samo povremeno, kada se želim ugrijati, a on baš ne pristaje na to, smatra me izdajicom.
'Nevjerovatno', kažem majci, 'ovo je neka zavjera. Kad ponovo dodjem u julu, javi meteorološkoj stanici, da upozore ljude na naglo pogoršanje.'
Ona brani grad, ma to je topla kiša, brzo će to proći. Kiša ne prestaje, ali nije važno, moj je grad uvijek u meni, samo ovdje govorim prirodno (osim u slučaju umišljenih intervjua), dramatično-lijenim naglaskom, za koji je jedna Beograđanka pomislila da pričam na francuskom, možda portugalskom, kad sam joj saopštila da 'noćas letim'. Srce i glas se, poput ludih, slijepih putnika, uvijek nekako doguraju natrag, do ovih ulica s polu-naslućenim-polu-ismijanim, planetarno potpuno nevažnim, smrtima na svakom ćošku.
A ponovni susret s Londonom? Dok pišem, sve što kroz prozor sobe vidim od ovog grada jedan je tinejdžer koji sam sjedi na klupi i tužno gleda u muljevitu, sporu Temzu. Ispod slojeva Londona koji dobro poznajem, ispod svih slojeva kroz koje slika usamljenog tinejdžera može proći, u temelju simbioze Londona i mene, pronalazim misao da ta nametnuta, ne-odabrana usamljenost, zaslužuje najiskrenije saosjećanje, i pomoć.
Bonus video:
