Pošao ti Veso nalijevo, pripazi ga - reče neki porodični prijatelj Aleksandru Masleši, banjalučkom trgovcu “peceraja, kolonijala, delikatesa, galanterije, stakla, dječIjih igračaka, igraćih karata”, kako je već stajalo u zaglavlju trgovačkog pisma firme. Ovaj se na to nije obazirao.
Veselin Veso Masleša rođen je 20. aprila 1906. u imućnoj kući svog oca Aleksandra, u Banjaluci. Završio je gimnaziju u rodnom gradu, prava studirao u Zagrebu, ekonomiju u Frankfurtu, sociologiju u Parizu. Rječit i žustar, sistematičan, s poznavanjem francuskog i njemačkog jezika, pokretač NIN-a, pisac studija i eseja, rasprava i polemika, pripadao je onim predratnim intelektualcima, vrsnim analitičarima društvenih zbivanja.
“Masleša je zračio ljepotom karaktera, plijenio svojom vrijednošću kao čovjek. Bio je izrazito dobroćudan, skroman i neposredan. Posjedovao je smisao za humor i dar pripovjedača. Svi su se njime oduševljavali; i komunisti i nekomunisti”, zapisao je Đoko Pajković, tadašnji sekretar Mjesnog komiteta KPJ za srez beranski.
Sa suprugom Jelenom, rođenom Vučinić, koja je prvi posao kao profesor istorije dobila 1931. u Banjaluci, Veselin Masleša je pred Trinaestojulski ustanak, preko Trebinja i Nikšića, stigao u Rogame kod Podgorice. Taj čovjek “posebne vrste”, kako ga je nazvao njegov banjalučki gimnazijski profesor Akif Šeremet, našao se u Crnoj Gori gdje se angažovao na pokretanju i uređivanju partizanskih glasila.
“Došli su u Rogame uoči ustanka”, pričao mi je svojevremeno sedamdesetšestogodišnji Blažo Vučinić. “Stanovali su u kući Mitra Bajova Vučinića na Duklji. Tu su boravili do ustanka. Onda su pošli za Vasojeviće…”
I Radovan Vukanović se sjećao da je svaki Maslešin dolazak u Rogame očekivan s radošću…
Neumorni urednik
Dok su se julske vatre razgorijevale, pojavio se 1941. godine u Vasojevićima mladi čovjek razbarušene kose i neizbježnom lulom u ustima.
Pred ustanak, Veso Masleša je sa svojom suprugom Jelenom, boravio u Ulotini, nedaleko od Andrijevice, u kući njenog tetka Uroša Vlahovića. Odlazio je u vasojevićka sela. Povezao se s Radovanom Zogovićem, već tada poznatim socijalnim piscem, drugom i prijateljem iz partijskog rada u Beogradu.
A onda, 18. jula 1941. godine, oko pet hiljada ustanika jurišalo je na Berane. Kapitulirao je italijanski garnizon. Tada je ovaj grad oslobođen.
“Tih dana, posebno u društvu ondašnjeg javnog tužioca Pavla Vukotića, viđao se u Beranama jedan stranac koji je za palanku bio veoma zagonetan. Međutim, nije prošlo ni par dana, saopšteno mi je da ću s njim raditi na izdavanju Informativnog biltena. Bio je to Veselin Masleša”, kazao mi je stari Beranac, publicista Svetozar Popović.
Imajući u vidu izuzetan značaj informativno-političkog djelovanja, Mjesni komitet KPJ Berana donio je odluku da u Beranama izlazi Informativni bilten. Pored glavnog i odgovornog urednika, Veselina Masleše, u redakciji su radili Svetozar Popović, i, kao saradnik, Radivoje Boričić. U radu na Biltenu angažovala se i Maslešina supruga Jelena.
“Za informisanje o događajima u svijetu korišćen je radio-prijemnik, dok su vijesti sa frontova u srezovima andrijevačkom, beranskom, bjelopoljskom i drugim krajevima Crne Gore dostavljane telefonom ili preko kurira. Masleša je kao urednik radio neumorno”, sjećao se Radivoje Boričić. “To je bila prava informativna agencija. List je rasturan među stanovništvom, vojničkim jedinicama na frontu, a istovremeno slat u susjedne srezove. U Maslešinom prisustvu vidjeli smo snagu koja će nam pomoći u rješavanju problema koji su tih dana iskrsavali, a za to je trebalo i znanja i umješnosti. U njegovom revolucionarnom iskustvu i velikom teoretskom znanju zaista smo našli toliko potrebnu pomoć. Julski dani borbe u Crnoj Gori dali su i njemu krila, te on svoju energiju, životno iskustvo i riznicu znanja stavlja u službu revolucionarne borbe”.
Veso Masleša je imao veliko žurnalističko i publicističko iskustvo. Informativni bilten je zanimljivo pravljen. Borci, građani Berana, okolnih sela i srezova, blagovremeno su informisani o događajima u svijetu i ustaničkim danima. Donosio je članke i kratke vijesti, brižljivo uređene vještom uredničkom rukom Masleše i tako pristupačne čitaocima. Masleša je uređivao, pisao i redigovao sve što se našlo na stranicama ovih partizanskih novena.
U dolini Lima plamsale su borbe. Informisanje naroda u Crnoj Gori bilo je izuzetno potrebno.
“Bez borbe danas, nema slobode sjutra”
Ubrzo, na planini Konjsko kod Berana, 10. oktobra 1941. kreće list Sloboda, koji su uređivali Veselin Masleša i Radovan Zogović, a pomagala im Zogovićeva supruga Vjera. U zaglavlju je stajalo: “Bez borbe danas, nema slobode sjutra”. Izlazio je svakog trećeg dana; imao značajnu ulogu u borbi za slobodu.
A šume su bile, kako bi rekao Radovan Zogović, već zahvaćene plamenom jeseni, žute sa sve jačim i sve daljim prelaskom i prelivanjem u crveno… To žuto-crveno lišće značilo je da će gore uskoro da ogole, da se zima poizdaleka već prikrada…
Opisujući rad na izdavanju Slobode, Zogović kaže: “Kad smo stigli na Konjsko, prenoćili smo kod beranske čete, pod jednom natkvečenom stijenom koju su zvali pećina. Idućeg dana nam je rečeno da Masleša, Vjera i ja, pošto je naš posao bio spremanje vijesti, treba da se odvojimo od čete. Trebalo je, dakle, naći mjesto za šator, postaviti ga i što prije početi s radom. Mjesto za šator izabrali smo na kojih dvjesta metara lijevo od pećine, u goloj kamenitoj strmini, opkoljenoj šumom.
Na toj strmini šator se mogao postaviti samo ako se za to zakopa i zaravni mjesto. To smo učinili Masleša i ja - zemljište je bilo vrlo tvrdo, od alata smo imali samo jednu izjedenu motiku, i jedva smo nešto zaravanka izgrebli i nasuli. Ali pošto smo mogli da raspolažemo s tri šatorska krila (dva italijanska i jedno jugoslovensko, veliko koliko oba italijanska), ja sam se latio da podzidam strane i da ih pokrijem šatorima onako kako se pokriva čobanska koliba”.
Papira, zaplijenjenog od Italijana, bilo je dovoljno, ali teškoće su stvarali dotrajali hektografi kao i nedostatak baterija za napajanje radio-aparata.
“Hektografi su postali toliko nesigurni i izrupčani da smo morali po nekoliko puta otkucavati istu stranicu, po nekoliko puta praviti negative istog teksta, i ne samo što nijesmo mogli praviti otiske cijelog lista, nego nijesmo nalazili mjesta ni za cijelu straničicu, pa smo otiskivali stubac po stubac”, kazuje Radovan Zogović. “U toj muci s umnožavanjem gubili smo, u drugoj polovini boravka na Konjskom, po čitav dan, zaboravljajući čak i na hranu…”
I: prvi snjegovi, jesenji, ofranili padine Bjelasice. Zabijeljelo se Konjsko. Novine na planini, u ratnim uslovima, nije lako praviti; Sloboda je prestala da izlazi.
Masleša je boravio nekoliko dana u Lubnicama, spustio se u Bjelojeviće i sa suprugom Jelenom došao u Mojkovac gdje su radili na radio vijestima; a Veso, kao i uvijek, držao narodu predavanja, razotkrivajući namjere okupatora. Stigao je potom na Gostilje, postao član Komisije za agitaciju i propagandu i urednik Narodne borbe, lista Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru i Sandžak, doprinoseći tako i razvoju savremenog crnogorskog žurnalizma.
Kada je partizanska štamparija na Gostilju prestala da radi, Masleša odlazi na teritoriju Durmitora i u Žabljaku, Pivi i ostalim mjestima nastavlja svoj agitacioni, propagandni rad.
Iz Crne Gore je sredinom 1942. godine otišao za Bosnu. Poginuo je na Sutjesci 14. juna 1943. Imao je trideset sedam godina. Za narodnog heroja proglašen je 20. decembra 1951.
A u dolini Sutjeske, opjevane volšebnice, ostao je da živi plavi cvijet koji su naučnici nazvali - Maslešin zvončić.
Bonus video:
