Volim slikarstvo. Pristalica sam raskošnog jezika boja.
U dosadašnjem vojnom slikarstvu nato-varšavskog ciklusa nadmoćno vladaju svega dvije, crna i crvena. Takve dvobojne slike, od prvog dana kada su me poveli na izložbu u našoj galeriji, nijesam zavolio te eksponate, mada su platna bila monumentalna i, takoreći, stenjala su pod bremenom apsolutnog realizma. Vidjelo se da su svježe slikana, gotovo da kažem - rano jutros - jer su se crna i crvena još isparavale. Odisale su silnom uprošćenošću kompozicije. Nijesam umio da se oduševim i zadivim, da zaplješćem.
Priznajem pred svima - zanosi me govor, raskošni jezik, ritam i zvuk likovne fantastike.
Portparoli, kuratori i promoteri modernih pravaca - impresionizma, kubizma, nadrealizma - u vojnom slikarstvu, ako im je stalo i do mog divljenja i do mog aplauza, treba da genijalizam toga platna objasne i predstave - ubjedljivije mladima, razumljivije sredovječnima i nesumnjivije nama već skorelima i sasušenima od starosti i skepticizma. Valja, što je moguće dosljednije, razoružati svaku našu sumnju, koja odavno tinja u duši i srcima velikog broja naših gledalaca i slušalaca. Treba im otvoriti oči koje su već dugo zaslijepljene crnom i crvenom. Još od Aleksandra Makedonskog i njegovih slonova pa do Lenjingrada, Varšave, Katinske šume, Hirošime, Sutjeske, Osvjencima, Srebrnice, Perl Harbura i drugih planetarnih pejzaža. Crno-crveni kolor još ni danas ne napušta vojni likovni ram.
Gospodo učitelji estetike, molim vas, ako možete, otvorite svake naše oči, koje su dosad bile zaslijepljene dugotrajnom dvobojnom prošlošću i tradicijom vojnih galerija, jer to poluslijepac, takoreći jednooki pojedinac, ne može učiniti sam, ne može učiniti bez dobronamjerne pomoći koja bi došla i od kuće i iz komšiluka.
Ako bi mi pred očima zatreperilo mnoštvo svjetlosnih snopova, gama boja, nijansi, talasi ritmova i raskošna muzika prostranstva, možete mi vjerovati kad se kunem da bih u takav raskoš zaplivao kraulom, iako još ne znam plivati.
Uspjeh referenduma o tome, koji neizostavno treba provesti, tada bi bio potpun. Takva svenarodna potvrda (referendumska) o višebojnom vojnom platnu, raskošnijih stilskih slojeva, bila bi dokaz da je narod shvatio koliko je njegova galerija uistinu obogaćena novom slikom.
Pa opet, i pored toga, čini mi se da će za mnoge domaće posjetioce izložbe ostati u srcu i u duši da titra upitni, zagonetni (da li podrugljiv?) smijuljak Monalize.
Dosadašnji domaći i vanjski portparoli, promoteri novog nato platna, i dalje su osobe sa govornom manom. Hotimični mucavci, neubjedljivi i neuvjerljivi hvališe. Njihove parole u našoj galeriji kvockaju i cvokoću kao besposleno manastirsko zvono sa crkvenoga tornja. A dolje, na trgu, na dvorištu bogomolje, ipak je malo onih koji se na njihovo zvockanje pobožno krste.
Ni elokvencija domaćeg vojnopolitičkog slikarstva ne pokazuje da je nadišla crno-crvenu gamu, niti nudi kompoziciju obilja na novom platnu koje nam predlaže.
Ukoliko bi iz neke od nama susjednih strana svijeta grunuo lud vjetar, ne kaže se bi li odnio krov sa naše galerije ili bi ga zapadno platno pouzdano zaštitilo.
Dakle, ne zanosim se ludošću da bi moje “protiv” slomilo štafelaj zapadnog platna. Ne bi ga ni nagnulo, toliko koliko Toranj u Pizi. Dvoumim isključivo o svome “za”, jer me još niko ničim nije uvjerio da bi to bio moj korak naprijed.
A treba brinuti da se ne ostane ćelav, bez kape na glavi. Ljudi u našoj galeriji moraju u to biti sigurni.
Konačno, bilo bi licemjerno prezirati domaće, a hvaliti svjetsko vojno slikarstvo. Jednako sam protivnik njihove dvoglave, nesnosne i ubistvene crno-crvene dosadašnjosti.
Ovaj tekst je dio projekta "Pričajmo o NATO-u", koji Vijesti realizuju uz podršku Ambasade SAD u Podgorici
Bonus video:
