Ove godine se obilježava stota godišnjica događaja koji je transformisao modernu istoriju. Prvi svjetski rat je ubio oko 20 miliona ljudi i uništio generaciju evropske omladine. Takođe je iz osnova promijenio međunarodni poredak u Evropi i izvan nje.
Zaista, Prvi svjetski rat je uništio ne samo živote, nego i tri evropska carstva - njemačko, austrougarsko, rusko – i sa urušavanjem Otomanske vladavine, četvrto na njenom obodu. Do Velikog rata, težište globalne ravnoteže moći bilo je u Evropi; nakon njega, Sjedinjene Američke Države i Japan su se pojavili kao velike sile. Rat je takođe bio uvod u Boljševičku revoluciju 1917, utro je put fašizmu i pojačao i raširio ideološke sukobe koji su upropastili dvadeseti vijek.
Kako se mogla desiti takva katastrofa? Nedugo nakon izbijanja rata, kada su njemačkog kancelara Teobalda fon Betman-Holvega pitali da objasni šta se dogodilo, odgovorio je: „O, kad bih samo znao!“ Možda da bi sebe oslobodio krivice, tvrdio je da je rat bio neizbježan. Isto tako, britanski ministar spoljnih poslova, ser Edvard Grej, držao je da „nije bilo toga ko ga je mogao spriječiti“.
Pitanje sa kojim se danas suočavamo glasi da li bi se to moglo ponoviti. Margaret Makmilan, autorka interesantne nove knjige „Rat koji je okončao mir“, tvrdi da je „iskušenje - i otrežnjujuće - upoređivati današnje odnose između Kine i SAD sa odnosima Njemačke i Britanije prije sto godina“. Praveći slično poređenje, „Ekonomist“ zaključuje „da je samozadovoljstvo najproblematičnija sličnost između 1914. i sadašnjice“. A neki politikolozi, poput Džona Miršajmera sa Univerziteta Čikago, kažu: „Budimo iskreni: uspon Kine ne može ići mirnim putem“.
Međutim, istorijske analogije, iako su ponekad korisne radi predostrožnosti, postaju opasne kada prenose poruku da je nešto istorijski neizbježno. Prvi svjetski rat nije bio neizbježan. Uspon moći Njemačke i strah koji je stvorio u Velikoj Britaniji učinili su ga vjerovatnijim. Međutim, vjerovatnijim su ga učinili i uplašeni odgovor Njemačke na porast moći Rusije, kao i mnoštvo drugih faktora, uključujući ljudske greške. Međutim, jaz u sveukupnoj moći između SAD i Kine danas je veći od onoga između Njemačke i Britanije 1914.
Izvlačenje pouka za sadašnjost iz 1914. zahtijeva raspršivanje mnogih mitova o Prvom svjetskom ratu. Na primjer, tvrdnju da je to bio planiran preventivni rat Njemačke opovrgavaju dokazi koji pokazuju da vodeće elite u to nisu vjerovale. Niti je Prvi svjetski rat bio sasvim slučajan, kao što tvrde drugi: Austrija je ušla u rat namjerno, da otkloni prijetnju rastućeg slovenskog nacionalizma. Bilo je pogrešnih procjena o trajanju i dubini sukoba, ali to nije isto što i slučajni rat.
Takođe je rečeno da je rat izazvan neobuzdanom trkom u naoružanju u Evropi. Ali trka ratnih mornarica je završena 1912. i Britanija je pobijedila. Iako je u Evropi vladala zabrinutost zbog sve veće snage vojski, stav da se naglo ušlo u rat zbog trke u naoružanju je površan.
Današnji svijet se od onog iz 1914. razlikuje na nekoliko važnih načina. Jedan je da nuklearno oružje političkim liderima kristalno jasno pokazuje kako bi svijet izgledao nakon eskalacije. Da su austrijski imperator, kajzer i ruski car imali kristalnu kuglu koja bi im pokazala njihove uništene imperije i gubitak tronova 1918, možda bi 1914. bili mudriji. Sigurno je da je efekat kristalne kugle snažno uticao na vođe SAD i Sovjetskog Saveza tokom Kubanske raketne krize. Vjerovatno bi danas imala sličan uticaj na kineske i američke lidere.
Druga razlika je u tome što je danas ratna ideologija puno slabija. Rat je 1914. zaista doživljavan kao neizbježan, a fatalistički stav osnažen argumentima socijalnog darvinizma prema kojem bi rat trebalo podržati jer bi on „provjetrio vazduh“ kao dobra ljetnja oluja. Kao što je Vinston Čerčil napisao u „Svjetskoj krizi“:
„Postojalo je neko čudno raspoloženje. Nezadovoljene materijalnim prosperitetom, nacije su se žestoko okrenule razdoru, unutrašnjem ili spoljnom. Nacionalne strasti, prekomjerno uzdignute usljed opadanja religije, gorele su ispod površine skoro svake zemlje, žestinom koja bi, ako se potiskuje, buknula. Gotovo bi se moglo pomisliti da je svijet želio da pati. Svakako, muškarci su svuda bili željni izazova“.
Nesporno je da nacionalizam u Kini sada raste, dok su SAD pokrenule dva rata poslije napada 11. septembra 2001. Ali nijedna od tih dviju zemalja nije ratoborna niti je privlači ideja o ograničenom ratu. Kina želi da igra veću ulogu u svom regionu, a Amerika ima regionalne saveznike čijoj je bezbjednosti posvećena. Pogrešne procjene su uvijek moguće, ali se rizik može znatno umanjiti pravim političkim odlukama. Zaista, u mnogim oblastima – npr. energetici, klimatskim promjenama i finansijskoj stabilnosti - Kina i SAD imaju jake podsticaje da sarađuju.
Štaviše, dok je Njemačka 1914. bila za petama Britaniji (i čak je prestizala u smislu industrijske snage), SAD su decenijama ispred Kine u ukupnim resursima vojne, ekonomske i meke moći. Previše avanturistička politika bi ugrozila dostignuća Kine kod kuće i u inostranstvu.
Drugim riječima, Amerika ima više vremena da uredi svoje odnose sa silom u usponu nego što je imala Britanija prije sto godina. Previše straha bi moglo dovesti do toga da se predviđanja sama ispune. To da li će SAD i Kina uspjeti da dobro urede svoje odnose je drugo pitanje. Ali kako će to učiniti, biće diktirano izborom ljudi, a ne nekakvim rigidnim zakonom istorije.
Među lekcijama koje bi trebalo naučiti iz događaja 1914. je i ta da bi trebalo uzimati s rezervom mišljenja analitičara koji prave istorijske analogije, posebno ako one imaju prizvuk neizbježnosti. Rat nikad nije neizbježan, mada uvjerenje da jeste može postati jedan od njegovih uzroka.
Autor je profesor na Harvardu; bio je pomoćnik državnog sekretara za odbranu SAD i predsjedavajući američkog Nacionalnog obavještajnog Savjeta
Prevela: A. ŠOFRANAC
Copyright: Project Syndicate 2014.
Bonus video:
