Evropskoj uniji se ovako nešto, po svemu sudeći, događa prvi put: vlada ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča se pretvarala da vodi pregovore o Sporazumu o pridruživanju, da bi od toga odustala u posljednjem trenutku. Lideri EU su se osjetili prevarenim, a u Moskvi je tim povodom vladalo praznično raspoloženje.
Kako sada razumijemo, realni motiv Janukoviča u pregovorima bila je želja da podigne cijenu koju Rusija treba da plati kako bi zadržala Ukrajinu u svojoj strateškoj orbiti. Svega nekoliko dana kasnije, Janukovič i predsjednik Rusije Vladimir Putin objelodanili su informaciju o ruskom kreditu od 15 milijardi američkih dolara, smanjenju cijene prirodnog gasa, a takođe i o raznim trgovinskim sporazumima.
Sa Janukovičeve tačke gledišta, taj sporazum imao je smisla u kratkoročnoj perspektivi: sporazum o gasu pomoći će Ukrajini da preživi zimu, kredit će pomoći da država ne bankrotira zbog dugova, a rusko tržište, od kojeg zavisi ekonomija, ostaće otvoreno. Ipak, srednjeročno, Ukrajinu će odbijanje EU i zbližavanje sa Rusijom staviti pred rizik gubitka sopstvene nezavisnosti – od koje zavisi post-sovjetski poredak u Evropi.
S tačke gledišta njene strateške orijentacije, Ukrajina je podijeljena zemlja. Njeni istočni i južni regioni (posebno Krim) hoće da se vrate u Rusiju, dok njene zapadne i sjeverne oblasti insistiraju na kretanju ka Evropi. U doglednoj budućnosti taj konflikt može biti razriješen, ako je tako nešto uopšte moguće, samo uz veliku količinu nasilja, što pokazuju masovni protesti u Kijevu. Ipak, nijedan razuman čovjek ne može željeti takav ishod. Ukrajini je neophodno mirno i demokratsko rješenje, a njega je moguće naći samo u okvirima očuvanja status-quo.
Ponašanje Evropske unije zahtijeva objašnjenje. Janukovič je oduvijek bio saveznik Kremlja. Zaista, njegov izbor 2010. godine okončao je proevropsku narandžastu revoluciju u Ukrajini (koja se svela na nulu njegov pokušaj falsifikovanja predsjedničkih izbora iz 2004.) i osigurao ostanak Ukrajine u ruskom taboru. Pa zašto je EU insistirala na potpisivanju Sporazuma o pridruživanju, a da pri tom nije bila u stanju da ponudi Ukrajini makar nešto nalik onom što je ponudila Rusija?
Odgovor je moguće naći u odnosima Evrope i Rusije. Raspadom Sovjetskog Saveza, Rusija nije izgubila samo svoj status velesile; u Evropi, ona je bila prinuđena da se vrati iza granica koje je na zapadu raširila u vrieme Petra Velikog - u konačnici prema Labi i Tiringiji. Kad je Putin naslijedio Jeljcina na mjestu predsjednika Ruske Federacije, slijedio je tri strateška cilja koje ima i danas: okončati zavisnost post-sovjetske Rusije od Zapada, ponovo uspostaviti suverenitet nad većinom bivših sovjetskih republika ili makar dovoljnu kontrolu nad njima kako bi se zaustavilo širenje NATO-a na istok i, na kraju, postepeno vratiti Rusiji status super sile.
Do ostvarenja tih ciljeva ne treba da se dođe pomoću Crvene armije, već uz pomoć ekonomskog potencijala Rusije, posebno pomoću strateške energetske politike omogućene ogromnim rezervama prirodnog gasa. To će zahtijevati obezbjeđivanje kontrole nad tim resursima. Osim toga, to će zahtijevati stvaranje novih izvoznih maršruta u Evropu, mimo Ukrajine, što će ovu učiniti podložnijom ucjenama, jer uskraćivanje gasa Ukrajini više neće brinuti Evropu. Konačni cilj je vraćanje kontrole nad ukrajiskim mrežom gasovoda. U tom slučaju, Ukrajinu će biti moguće nagovoriti na pripajanje Putinovoj „evroazijskjoj uniji“, ruskoj alternativi EU, čiji je cilj da zadrži bivše sovjetske republike u sferi ruskog uticaja.
Uporedo sa korišćenjem gasovoda „Sjeverni tok“ i „Južni tok“ kako bi Ukrajina bila eliminisana iz ruskog izvoza energije u Evropu, Kremlj je uspješno blokirao evropski pristup ugljovodonicima bogatom Kaspijskom jezeru i Centralnoj Aziji. Ruska mreža gasovoda je praktično jedini način izvoza na Zapad za zemlje kao što su Azerbejdžan, Turkmenistan i Kazahstan. Jedini izuzetak je naftovod Baku-Tbilisi-Čejhan (BTC), koji su produžile SAD i koji spaja Azerbejdžan i Tursku; Evropa nije napravila ništa slično.
Ništa od svega ovoga nije tajna za evropske prestonice; naprotiv, konačni cilj Putina – dalekosežna revizija strateškog poretka u Evropi, ustavljenog nakon okončanja Hladnog rata – sve je očigledniji kako se rusija više bliži njegovom ostvarenju. Ipak, ni EU ni SAD nisu bili spreni ili sposobni (do sda9 da daju efikasan odgovor.
Inicijativa EU u Ukrajini trebalo je da bude pokušaj za davanje takvog odgovora. Evropa je igrala na visok ulog, zato što bi gubljenje nezavisnosti Ukrajina u bilo kojoj formi predstavljalo prijetnju evropskoj bezbjednosti – to je rizik koji se najviše osjeća u Poljskoj i baltičkim zemljama. Janukovičevim obacivanjem Sporazuma o pridruživanju EU je svoj ulog izgubila.
Ne treba kriviti Putina zbog vješte interpretacije ruskih interesa. Krivica za posljedice u Ukrajini pada na lidere EU koji su tako loše predstavljali interese Evrope. Veliki gestovi i kao papir tanke izjave ne mogu da sakriju da je Evropa prenebregla sopstvene strateške interese, što neće biti korisno u njenim međusobnim odnosima s Rusijom. Ako Evropljani žele to da promijene, moraće da investiraju u svoje interese, a takođe i da razrade efikasan pristup koji će garantovati da će se te investicije isplatiti.
To je pravedno ne samo u odnosu na Ukrajinu. Krajem 2013. ruska diplomatija mogla se okrenuti pogledati u godinu upečatljivih uspjeha: Sirija, nuklearni sporazum sa Iranom, a sada i ukrajinsko odbacivanje Evrope. Ostaje ozbiljno pitanje da li su evropski lideri uvidjeli veze i da li su shvatili posljedice. Već sama ta činjenica izaziva ozbiljnu zabrinutost.
Autor je bio njemački ministar spoljnih poslova i vicekancelar od 1998-2005; gotovo dvije decenije bio je na čelu njemačke Partije Zelenih
Prevod: N. RADOIČIĆ
Copyright: Project Syndicate, 2013.
Bonus video:
