Prelazeći Jadransko more gastronomske navike putuju kroz vrijeme i prelaze famoznu granicu istoka i zapada, pa nije čudo što se rađaju, da oprosti gladan puk, protivurečnosti i konfuzni temporalni poremećaji, a sad ću odmah da objasnim šta je to.
Dok Talijani ručaju primo pjato, sekondo pjato i pripovjedaju svoje melodične dogodovštine preko zalogaja, dotle mnogi Crnogorci samurajski zakinu ručak i žvaću brzo sa malo priče, često ustaju prije nego sažvaću zadnji zeleg.
Sa druge strane - ostajem u raljama besramne generalizacije - vremenski kontinuum se urušava dok Crnogorci piju espreso i satima srču to malo kafe što je proslavilo Talijane po svijetu kao ljude od vespe i brzine, odnosno kao poštovaoce etimologije po kojoj nešto što se zove ekspres mora biti popijeno u jednom ili dva cuga.
Tako se dobio dugi talijanski ručak i kratki espreso, i kratki crnogorski ručak i dugi espreso, koji će kasnije evoluirati u slavni dojč. Vrlo bi se lako sad moglo dospjeti u zamku zaključka kako Crnogorci ovo a Talijani ono, ali zadržaću se samo na činjenici da neke stvari jedni rade sporo, a drugi brzo. Zašto je to tako, na kraju krajeva i nije bitno.
Svi narodi imaju svoje brzinske obroke, recimo hot dog, taj najslavniji proizvod američke kuhinje zapravo je jedna pufnasta prerađevina koja se nekako skvrči i zabije pod obraz u dva hitra preklopa rukom. Dobar hot dog drži se kao usna harmonika, pravi meraklija nalik je Soni Boj Vilijamsonu, stavi hot dog u usta i onda ga nekako proždere bez pomoći ruku, kao da je mesna krofna sa koje curi žuti nektar senfa.
Kod Evropljana, dočim, ista ta viršla bude zahtjevnija, ide ka kobasici, prži se čak, i kombinuje sa povrćem, dakle jede se sporije, ali uvijek sa oprezom kad su djeca u pitanju, o čemu naravno statistiku vode Amerikanci - zbog svoje plutane kakvoće i kružnog presjeka, viršla je broj jedan uzročnik gušenja kod djece, pa se u bolnicama i domovima internetski obrazovanih roditelja služi sječena po dužini u tri linije, na način kako Kinezi sjeku šargarepu. Tako usitnjena viršla gubi smisao, dostojanstvo i ukus, ali djeca su mudra bića i brzo nauče da zakeraju oko pametnijih stvari.
Opet bi se tu moglo zaključiti sve i svašta, kako Amerikanci gutaju, Evropljani žvaću, i slične žižekovske tričarije, ali meni se ne mili izvlačiti psihosocioalna etnogenetska naravoučenija, makar ne od kad sam se nekoliko puta vrlo prevario.
Tako sam jednom potrčao da “primitivnim” nazovem način ispijanja vina oko jedne crmničke vatre gdje je brkati domaćin crvenog nosa stisnuo plastičnu bocu od koka kole da jače i više prostruji kroz grlić i brizne mu u žednu nutrinu. Za poređenje sam, čoče, uzeo nekakve strazburške male vinarije sa blistavim čašama vinca lakog svojstva i opojne arome koje se pijucka polako i otmeno.
Ali onda sam pronašao da se neđe u Španiji vino upravo pije iz mijeha, da se stisne da pokulja što silnije, a Španija je pokorila pola svijeta mačem i kulturom i jezikom čudesnih djela, pa ako još Špance nazovem nekulturnim, moraću mnoge druge istim redom, i od kulture mi ne ostade ništa. Vratio sam se tako mislima plastičnoj flaši i shvatio da dok god je odložena, a ne bačena u lomine, ta boca može biti moderni iskaz drevnih vinopija, iz mješine, kako je to radio mnogi mitski junak, od Marka Kraljevića do Sida (El Sida, a ne Višiza, prim. aut.), uvijek spreman da se nađe na etiketi i dovabi turiste.
Zato svaki put kad vidim da je neko pokrenuo pogon za proizvodnju nečega od tikve, šipka ili borovnice, meni se srce ozari. Bilo bi divno da umjesto opereta i pjesmuljaka o levoru, bombi i perčinu, Crna Gora slavi svoje nacionalne praznike jednom velikom pjacom gdje bi sve te divne podjele dobile puni nutricionistički smisao, ukus i miris.
Htio sam zapravo reći, istorija na usta ulazi. Masanica je važnija od Vučjeg dola, mušnica od Mušovića kapetana, i to mu ga ne dođe perverzija, nego vrlo naučan pristup, na tragu slavnog Fernana Brodela, koji je granicu Mediterana mjerio rastom cijene žita, a ne brojeći raskubane konje, seoske brigadire i koješta.
Bonus video:
