Moderna debata na temu ekonomije razvoja se zasniva na pitanju šta ili ko treba da bude kreator razvoja: slobodne tržišne sile ili ekonomska politika države? Da li država treba da vodi targetiranu razvojnu politiku, ili treba samo da stvori okvir kako bi tržište svojim silama dovelo do rasta?
Preneseno na uslove u Crnoj Gori, postavlja se pitanje kakvu je razvojnu politiku država vodila u prethodnom periodu i kakav bi trebalo da bude koncept za budućnost.
U periodu nakon 2000. godine je u Crnoj Gori manje ili više primjenjivan tzv. Washingtonski konsenzus, tržišni pristup, koji se zasniva na tri osnovne „zapovijesti“: privatizacija, liberalizacija i stabilizacija. Konkretne mjere koje preporučuje Washingtonski konsenzus uključuju: minimiziranje budžetskog deficita, minimiziranje subvencija, smanjenje marginalnih poreskih stopa, liberalizaciju finansijskog tržišta, konkurentan valutni kurs, liberalizaciju spoljne trgovine, liberalizaciju uslova za strane investicije, privatizaciju državnih preduzeća, liberalizaciju tržišta rada i zaštitu vlasničkih prava.
Washingtonski konsenzus se nije pokazao kao naročito uspješan u zemljama u kojima je primjenjivan, iz različitih razloga. Čak i tamo gdje je bio uspješan, ovaj koncept je doveo do nadproporcionalno veće koristi za one na vrhu i do socijalnog raslojavanja, a vrlo rijetko do smanjenja siromaštva.
Na drugoj strani, zemlje Istočne Azije su primjenjivale potpuno drugačiji koncept, koji se pokazao kao mnogo uspješniji. Država je u ovim zemljama aktivno podsticala razvoj pojedinih privrednih grana i time kreirala u nekim slučajevima čak i globalne lidere. Ove zemlje su se ipak pridržavale nekih osnovnih pravila makroekonomske stabilnosti, ali su veoma sporo i postepeno liberalizovale spoljnu trgovinu, dok u Kini na primjer još uvijek nije došlo do liberalizacije tržišta kapitala.
Pokušaj primjene Washingtonskog konsenzusa u Crnoj Gori je doveo do brojnih distorzija i do sada već neodržive situacije u privredi.
Naglo otvaranje ekonomije prema spolja u situaciji kada je domaća privreda bila nekonkurentna i u padu (nakon NATO bombardovanja i prethodnih sankcija), u kombinaciji za eurizacijom (čvrstom, nekonkurentnom valutom), niti je bilo u skladu sa samim Washingtonskim konsenzusom, niti je u bilo kojoj kombinaciji faktora moglo dovesti do drugog ishoda osim urušavanja domaće proizvodnje i poremećaja platnog bilansa.
Od 2000. godine pa do danas, rast BDP-a u Crnoj Gori se zasnivao i zasniva na prilivu stranog kapitala i na rastu sektora usluga. Impuls rastu usluga je dao ogroman uvoz roba, na koga je u periodu 2001-2012. potrošeno preko 16,5 milijardi eura. Visok obim uvoza, na koje se zaračunava i naplaćuje i PDV, sve zajedno je obezbjeđivao solidne stope rasta BDP-a, sve do ekonomske krize.
U periodu pred izbijanje krize, stvorena je iluzija da su finansijski prilivi iz svijeta neograničeni i da se razvoj može dugoročno temeljiti na prilivu stranog kapitala. Ovaj je pak bio usmjeren na ograničen broj najatraktivnijih sektora, na južni i srednji region, što je vodilo deformaciji privredne strukture i neravnomjernom regionalnom razvoju.
Konstantni deficit tekućeg računa, koji je u periodu 2001.-2012. godine kumulativno dostigao 6,36 milijardi eura i koji se sada kreće na nivou od oko 17% BDP godišnje, finansiran je stranim direktnim investicijama, portfolio investicijama, zaduživanjem i smanjenjem deviznih rezervi.
Prema podacima Ministarstva finansija, ukupni državni dug Crne Gore na kraju 2012. godine iznosio je 1.699,5 miliona eura ili 51,1% procijenjenog BDP-a za 2012. godinu. Uključivanjem garancija, državni dug Crne Gore bi iznosio 62,5% procijenjenog BDP-a, sa tendencijom daljeg rasta.
Ključni uslovi funkcionisanja još aktuelnog modela razvoja su, dakle, nesmetan i dovoljan priliv stranog kapitala i mogućnost daljeg zaduživanja.
Problemi sa ovakvim modelom su očigledni: priliv stranog kapitala je nepredvidiv i nestabilan i može imati i špekulativni karakter. Zaduživanje je veoma opasno ukoliko se ne radi o zaduživanju radi investiranja i može dovesti do neodrživosti državnog duga i u najgorem slučaju do nesolventnosti.
S obzirom na dubinu krize u kojoj se nalazi crnogorska ekonomija i neodrživost aktuelnog modela razvoja, potrebno je što prije definisati novi model razvoja.
Pitanje je ko i kako treba da kreira taj model i na kojim principima. U javnim debatama se i dalje može čuti kako je potreban „nastavak privatizacije i deregulacije“, pa i da je „liberalna ekonomija“ i dalje ideal kome se teži. Čini se da su principi Washingtonskog konsenzusa još duboko ukorijenjeni i da bi otklon od tih principa bio veoma težak.
Pored toga, crnogorska država se praktično više bavi već postojećim problemima kao što su fiskalna konsolidacija i spašavanje bankrotiranih preduzeća, nego planovima za budućnost.
Da li ekonomska doktrina nudi neka nova rešenja i nove recepte za rast?
U namjeri da se isprave uočeni nedostaci Washingtonskog konsenzusa, nastao je tzv. Prošireni washingtonski konsenzus koji pored postojećih pravila uključuje i jačanje institucija (naročito konkurencije na tržištu), odgovarajuću socijalnu politku i targetirano smanjenje siromaštva.
Međutim, prema harvardskom profesoru Dani Rodriku, recept prema kome dobre instutucije u kombinaciji sa slobodnom trgovinom i slobodnim tokom kapitala treba da obezbijede rast je i dalje promašen. Rodrik smatra da je jedini način da zemlje same pronađu svoj recept, u zavisnosti od specifičnih lokalnih uslova.
Očigledno je da crnogorskoj ekonomiji treba upravo sopstveni recept koji će se značajno razlikovati od dosadašnjeg. Za ovo je potrebno hrabrije djelovanje i ugledanje na zemlje u razvoju koje su postale uspješne zahvaljujući industrijskoj politici, supstituciji uvoza i sličnim politikama. Uzdanje u sile tržišta i spontani razvoj u situaciji kada svi drugi već uveliko funkcionišu na principima razvojnog intervencionizma bi bilo ne samo passé, već i nerazumno.
facebook.com/alternativna.ekonomija
Bonus video:
