Iako Razvojna runda pregovora iz Dohe o globalnoj trgovini, pokrenutih prije skoro dvanaest godina, nije dala rezultate, u toku je priprema novih razgovora. Međutim, pregovori ovoga puta neće biti održani na globalnom, multilateralnom nivou, već će se pregovarati o dva ogromna regionalna sporazuma – jednom transpacifičkom, a drugom transatlantskom. Da li će ovi novi pregovori biti uspješniji?
Doha runda je propala zbog odbijanja SAD da ukinu poljoprivredne subvencije – sine qua non za bilo kakvu istinsku razvojnu rundu, s obzirom na to da 70 odsto stanovništva zamalja u razvoju direktno ili indirektno zavisi od poljoprivrede.
Stav SAD je bio zaista nevjerovatan, imajući u vidu da je Svjetska trgovinska organizacija već ocijenila da su američke subvencije za pamuk – koje je dobijalo nešto malo manje od 25.000 bogatih farmera, nezakonite. Američki odgovor je bio da podmiti Brazil, koji je i podnio pritužbu, kako ne bi išao dalje sa tim pitanjem, zbog čega su izvisili milioni siromašnih uzgajivača pamuka u podsaharskoj Africi i Indiji, koji svojim cijenama ne mogu da konkurišu velikodušno subvencionisanim američkim farmerima.
S obzirom na ove nedavne događaje, izgleda da cilj pregovora o slobodnoj trgovini između SAD i Evrope, te onih između SAD i većeg dijela Pacifika (osim Kine) nije stvaranje istinskog sistema slobodne trgovine. Umjesto toga, cilj je dirigovani trgovinski režim – pri čemu dirigovani podrazumijeva služenje posebnim interesima koji dugo dominiraju trgovinskom politikom na Zapadu.
Postoji nekoliko osnovnih principa kojih bi, makar se tako očekuje, trebalo da se drže oni koji učestvuju u ovim pregovorima. Prvo, svaki trgovinski ugovor mora biti simetričan. Ako, u okviru Transpacifičkog partnerstva (TPP), SAD zatraže ukidanje japanskih subvencija na pirinač, za uzvrat bi trebalo da ponude ukidanje svojih subvencija na proizvodnju (i vodu), ne samo za pirinač (koji je relativno nevažan u SAD) već i za ostale poljoprivredne proizvode.
Drugo, nijedan trgovinski sporazum ne bi trebalo da stavlja komercijalne interese ispred širih nacionalnih interesa, posebno kada se radi o pitanjima koja nisu direktno vezana za trgovinu kao što su finansijska regulacija i intelektualna svojina. Američki trgovinski sporazum sa Čileom onemogućava Čileu da uvede kontrolu kapitala, iako se MMF sada slaže da kontrola kapitala može da bude važan instrument makro-prudencijalne politike.
Drugi trgovinski ugovori su takođe insistirali na finansijskoj liberalizaciji i deregulaciji, iako je kriza iz 2008. trebalo da nas nauči da nedostatak dobre regulacije može da ugrozi ekonomski napredak. Američka farmaceutska industrija, sa ogromnim uticajem u kancelariiji američkog trgovinskog predstavnika (USTR), uspjela je da drugim državama nametne neuravnotožen režim intelektualne svojine koji, osmišljen tako da spriječi proizvodnju generičkih ljekova, stavlja profit ispred spasavanja života.
Čak je i američki Vrhovni sud odlučio da je američki patentni zavod otišao predaleko u odobravanju patenata na gene. Na kraju, mora postojati posvećenost transparentnosti. Međutim, oni koji učestvuju u ovim pregovorima moraju biti upozoreni: SAD su posvećene nedostatku transparentnosti. USTR do sada nije bio voljan da otkrije svoju pregovaračku poziciju čak ni članovima Kongresa; na osnovu onoga što je procurilo u javnost, jasno je i zašto. USTR ne poštuje principe - kao što je pristup generičkim ljekovima - koje je Kongres ugradio u ranije trgovinske sporazume, poput onog sa Peruom.
U slučaju TPP-a postoje i drugi razlozi za zabrinutost. Azija je razvila efikasan lanac snabdijevanja, u kojem se u procesu izrade finalnih proizvoda sirovine relativno lako kreću od jedne do druge zemlje. TPP bi, međutim, mogao petljati sa tim ako Kina ostane izvan njega. Kako su formalne carine već veoma niske, pregovarači će se uglavnom fokusirati na necarinske barijere, poput regulatornih. Međutim, kako USTR zastupa korporativne interese, ona će gotovo sigurno insistirati na najmanjem mogućem standardu, prilagođavanju nadolje umjesto nagore.
Na primjer, mnoge zemlje imaju poreske i regulatorne odredbe koje obeshrabruju prodaju velikih automobila - ne zato što time diskriminišu robu iz SAD, već zato što su zabrinuti oko zagađenja i energetske efikasnosti. Opšti stav je da trgovinski sporazumi tipično stavljaju komercijalne interese ispred drugih vrijednosti - prava na zdrav život i zaštitu životne sredine, da navedem samo te dvije.
Francuska, na primjer, želi „kulturni izuzetak“ u trgovinskim sporazumima kako bi nastavila da subvencioniše svoje filmove - od kojih cio svijet ima koristi. Ove i druge opšte vrijednosti ne bi trebalo da budu predmet pregovora.
I zaista, ironija je u tome što su društvene koristi od ovakvih subvencija ogromne, dok su troškovi zanemarljivi. Da li neko zaista vjeruje da je francuski film ozbiljna prijetnja holivudskom ljetnjem blokbasteru? Ali holivudska pohlepa nema granica a američki trgovinski pregovarači su nemilosrdni. Upravo zbog ovoga takva pitanja ne bi trebalo skinuti s dnevnog reda prije početka pregovora.
U suprotnom, biće zavrtanja ruku uz ozbiljan rizik da se dogovor postigne uz žrtvovanje osnovnih vrijednosti komercijalnim interesima. Kada bi pregovarači stvorili istinski režim slobodne trgovine, kojem bi javni interes bio na prvom mjestu, a mišljenja običnih ljudi imala makar jednaku težinu kao ona korporativnih lobista, bio bih optimista da će iz toga proizaći nešto što će ojačati ekonomiju i unaprijediti društveno blagostanje.
Međutim, stvarnost je takva da imamo dirigovani režim trgovine kome su interesi korporacija na prvom mjestu, a sam proces pregovaranja nedemokratski i netransparentan. Mala je vjerovatnoća da će od rezultata predstojećih pregovora neku korist imati i obični Amerikanci; izgledi običnih građana drugih zemalja su još slabiji.
Bonus video:
