‘Ne kukaj,’ reče mi jedan taksista prije neki dan.
Svi su pogubili živce. Čovjek me ni ne poznaje. Lijepo sam bila obučena; našminkana, takođe; i nasmiješena, pri ulasku u njegov taksi. Ali onda, poče me taj cabby voziti po zagušenim ulicama loše prometne reputacije poznate i turistima, a kamoli nama, dotemzašima; a pogotovo poznate, valjda, čuvenim londonskim taksistima, koji navodno imaju najveće mozgove na planeti jer prije dobijanja licence moraju tri godine motorom obilaziti sokake velegrada, znati sve ćoškove i prolaze, čak i one tajne, mračne, skrivene – dikensovske. Od toga im, čula sam, mozgovi rastu i pod ‘stare’ dane.
Pomislih kako sam ispala naivna (blago rečeno): plaćam taksi, a na odredište bih brže stigla podzemnom, ili čak autobusom. Tu valjda počeh da se bunim sa zadnjeg sjedišta, i čovjek mi reče da ne kukam, jer on nije helikopter-služba.
Znači, opet nesvjesno kukam, mumlam, šta li? Pa da, druga je polovina juna. Svakog me juna London dotuče. U junu, svuda (drugo) gdje žive ljudi čije informacije redovno dobijam, izgleda, ipak, stigne ljeto. Samo ovdje ne. Svi se razbole i unervoze, jer kad će se ugrijati ako ne sada, u dugim junskim danima? Ništa od ugrijavanja. Zato svima, i onim najoptimističnijima, u očima ugasne iskra; na licu se, umjesto tragova sunca, pojave akne, a umjesto rujnih zora, osvanu bolovi u kostima.
Kako da ne kukam? Čamim tu, čekam da se djeci završi škola pa da otputujem prema nijansama plave boje. Ulice i parkovi ne nude mi ništa novo; samo bespotrebno deru moje đonove. Sve češće gledam TV.
Neće ni gledanje TV-a dugo trajati. Koji ćušpajz. Sve su probali, sve tabue probili. Eto, pravili su reality show sa običnim, dosadnim i glupim smrtnicima; pa sa silikonskim smrtnicima; sa tjelesno unakaženim; sa domaćicama; sa slavnima, i sa starcima... Ništa nije ostalo u sjećanju. Sada su prešli na djecu.
Sakupili su nadarenu djecu na gomilu i traže velikog malog Genija Kraljevstva. Rade to u saradnji sa Mensom. U obzir su došla djeca čiji je IQ u onih najviših ne 2 posto, nego 0,2 posto.
Ovako ja na to gledam: umjesto da zaštite tu djecu dodatnim, mudrim školovanjem u društveno prihvatljivom okruženju – to jest, da se nađu i pristojno plate inspirativni mentori i predavači, koji će sa darovitom djecom raditi u školama – nacija je odlučila dati odriješene ruke televiziji, staviti djecu ispred kamera i napraviti od njih najnoviji freak-show!
(‘The horror! The horror!’ rekao bi Joseph Conrad.)
Nakon deset minuta gledanja prve epizode i genijalnog dječaka koji napamet zna raspored engleskih vozova - i koji se ne može kontrolisati pa ime, broj, vozni red i destinaciju svakog voza glasno izgovara dok isti juriša pored njega i njegovog blijedo-nasmiješenog oca - dobih, bez uobičajene prethodne najave, snažan napad migrene. Dječak je očito isfrustriran gomilom informacija koje njegov mozak zadržava. Mislim da bi se to moglo kanalisati svakodnevnim mentorisanjem od strane stručne osobe; ipak, ne – roditelji radije daju dijete u medije. Nemoguće je da nisu svjesni kako njihov sin ide ljudima na živce neprestanim ponavljanjem nevažnih informacija; ipak, slavi ne mogu odoljeti, pa sina serviraju cijelom svijetu i komšiluku.
Drugi dječak, Joshua, ima majku koja hoće od njega da napravi još genijalniju verziju Bobby Fischera. Ali Joshua ne reaguje dobro na pritisak. Već nakon prvog kruga takmičenja (matematička pitanja), Joshua plače i hoće kući. Majka ga nagovara da ostane, da pokaže borbenost i drive.
Trećem dječaku otac je iz Hong Konga. Pored stvari u kojima je ‘genijalan’, ovaj dječak mora svakoga dana trenirati badminton, koji mrzi i u kojemu je loš; ali izgleda da je za oca baš u tome draž – natjerati sina da pobijedi protivnika u nečemu što mrzi iz dna duše.
Trenutno je u igri petnaestak djece sa sličnim pričama.
Sve to uprkos upozorenjima iz prošlosti:
Sufia Yusof. Upisala Oxford sa 13 godina. Njen je otac, Pakistanac, takođe bio napredno dijete (prodigy), i svojih je petoro djece doveo u Englesku da bi tu od visokog IQ-a imali neke koristi. Sve ih je psihički i fizički zlostavljao, pod izgovorom da ih tako priprema za život. Sufia je bila najdarovitija. Ipak, Oxford nikada nije završila. Rano se udala i razvela. Nakon razvoda, odbila je da se vrati kući. Za život je zarađivala kao escort djevojka, koristeći se, od svih svojih matematičkih dostignuća, samo prostom jednačinom: sat vremena > £130.
Terence Judd sa 12 je godina svirao u londonskom filharmonijskom orkestru. Sa 22 godine izvršio je samoubistvo.
James Harries sa 12 je godina na nacionalnoj televiziji već obznanio svoja enciklopedijska znanja i preduzetnički duh. Kasnije je promijenio pol i prozvao se Lauren; sada je instruktorica drame u Walesu.
Priče o genijalnoj djeci najčešće nemaju srećne završetke. Zapravo, smatra se da su završeci srećni ako su takva djeca uopšte dogurala do pete decenije života, osnovala porodicu i vode jednostavan, miran život. Izgleda da baš kao što samo luzeri mogu biti istinski pobjednici, ili kao što samo sumnjičavci mogu postati istinski vjernici, tako samo genijalna djeca mogu odista cijeniti ljepotu prosječnog života.
Prava je rijetkost da bivša genijalna djeca u svojoj zreloj dobi zaista nešto i doprinesu ovom napaćenom svijetu, koji bi ih radije, dok su tako simpatično luckasti, pretvorio u celebritije. A onda sa njima surovo postupao, razvlačeći ih po medijima kao i ostale celebritije.
Osim vunderkind-kompozitora koji su nam, prije svog četrdesetog rođendana, ostavili ‘božanske zapise’ (Mozart i Mendelssohn), malobrojni su primjeri rane genijalnosti koja je uistinu i doprinijela nauci: Blaise Pascal, Marie Curie, Jean Piaget.
Napomena: svi su oni živjeli i djelovali mnogo prije najezde reality, odnosno freak, televizijskih emisija.
Nadarena djeca ispred TV kamera gube svoju posebnost, postajući tek dosadna djeca koju bi svi otpremili u internate. Nije zabavno sa njima provoditi vrijeme, čak ni nama, rekreativnim gledaocima TV-a. A zabava bi trebalo da bude obilježje djetinjstva.
Paradoksalno je da je program o genijalnoj djeci napravljen po ukusu i ambicijama sasvim negenijalne, prosječne, ili ispodprosječne publike.
Na pragu zrelosti, sva će ova djeca morati shvatiti istu stvar: da je u životu važno znati osloniti se na sebe. U se i u svoje kljuse. Nisam sigurna da genijalna djeca, zvijezde TV emisija, razvijaju tu sposobnost.
‘Moje noge su moj jedini nosač, i zato moram da guram dalje.’ pjevao je Marley.
Mnogo sam više uživala u nepretencioznom dokumentarnom filmu o životu Bob Marleya, koji sam na svoje ogromno zadovoljstvo, na TV-u ulovila dva puta u dva dana.
Film je pun karipskog humora, neukrotive slobode duha u prostoru i vremenu drugačijeg mentaliteta, interesantnijeg od ovog današnjeg. Jedina je zamjerka što sam htjela u originalnom trajanju odslušati sve Marleyeve songove, a ne samo prvih par akorda. Znam, u tom bi slučaju film, i ovako dug za dokumentarce, morao trajati duplo duže. Mada – ko bi se bunio?
Bila je to istinska genijalnost sa TV ekrana. Film je pun tropske vrućine, sunca i kratkih rukava. Prava pilula protiv kukanja. Dajte nam više takvih pilula. (Ili je bolje nazvati ih vitaminima?)
Možda nismo članovi Mense, ali lako prepoznamo ostvarenja u koja su ugrađeni talenat, strast i rad; i ne smatramo ih gubljenjem vremena. Tu nam je mudrost dalo iskustvo, bez kojega genijalnost izgleda kao puki senzacionalizam.
Bonus video:
