“Upropašten sam, plašim se goreg.” Muharem Fejzić
Nije govor mržnje, već surova istina. Pa, da se ne lažemo: na vijest o nestanku i mogućem ubistvu rožajca Muharema Fejzića koji je progovorio o prekograničnom švercu cigareta, poželjeli smo da postanemo ubice. Svako ponaosob, svako sa zrnom duha i duše, slutim, osjetio je dubinsku i tešku potrebu da se osveti za još jednu, nadolazeću, iskonsku nepravdu - smrt nedužnog.
Kupi nam se. Zločini devedesetih, Duško Jovanović, Slavoljub Šćekić, braća Gojačanin, prebijanja, prijetnje, puškaranja, uvrede, ucjene, krađe, omalovažavanja, diskriminacije... Dotle su nas doveli, dotle nas unespokojili, dotle unizili, da smo, tužno li je to - pomislili na najgore. Teška je to istina: bijesan je ovo narod. Još teža: i bespomoćan. Dok smo u kolektivnom strahu iščekivali vijest o Fejzićevoj najavljenoj egzekuciji od strane lokalnih kriminalaca - moćnika sa platnog spiska vrha vlasti, prolazila nam je kroz glavu pomisao o sopstvenoj nemoći.
Čekali smo tuđu likvidaciju, sa sopstvenom glavom na panju, ljuti ne toliko na šefa režima i njegove kerbere, koliko na sebe – što im dopuštamo da nas godinama varaju, muče i gone. Čekali smo metak za tuđe, mlado čelo, potpuno svjesni svog saučesništva u nadolazećoj smrti – složnim ćutanjem, godinama, pripremamo teren za sopstveno, i, još opasnije, tuđa umiranja. Čekali smo kaznu za tuđu hrabrost, sasvim osjećajući sračunatu samoprevaru – kao narod, kukavički, šutimo u prikrajku, želeći da se za nepravdu neko drugi osveti u naše ime. Čekali smo vijest o Muharemovoj krvi, preplašeni kao miševi, bijesni kao ogladnjeli kerovi, bespomoćni kao robovi. Neupotrebljivi kao narod.
Nije dobio metak, dobio je, izgleda, posljednju opomenu. Kriknuo nam je: “Izveli su me i rekli ‘tako mi boga, došlo je vrijeme da te vidi gazda’. Doveli su me pred nekog čovjeka, skinuli kapu ili džak koji mi je bio na glavi. Prvo sam uočio neka metalna vrata, a potom i čovjeka koji je imao crnu masku preko lica. Niko više ništa nije govorio… Skinuli su me i nečim pekli po cijelom tijelu. Užasno je boljelo, pola su mi života skratili.”
No, kako krik zabosti u - riječima Majakovskog - debele uši naše? Kako vapaj da uđe u prestrašene glave naše? Kako da dodirnemo tuđu, kada nam je bliža – muka naša. Zar ne shvatamo - svi smo mi Muharem Fejzić: godinama posmatramo njihova nepočinstva, godinama nam prijete, godinama nas uhode, kidnapovali su nam državu i institucije, godinama šaljemo vapaje koje niko ne čuje, godinama se plašimo gorega.
I tu je jedan od izvora naše nemoći: dok se paralisani individulanim i kolektivnim strahom od gorega mirimo sa lošim, biva sve gore. Krug zla, time, zatvaramo baš – mi. Potpuno svjesni svoje sračunatosti. Sebičluka. Saučesništva. Zato, čudi ona Njegoševa: “Al’ badava svašto na svijetu sa jednijem sl’jepijem narodom.” Vidimo mi odlično, pjesniče, nego se odlično pravimo da ne vidimo. Vidimo jasno šta se događa Muharemu, ali još jasnije vidimo što bi se nama dogodilo kada bi progovorili o onome što vidimo. Da su Fejzića i ubili na Kosovu, jednako bismo ćutali, sve znajući ko je najodgovorniji u zemlji neodgovornih.
Znamo, to je odveć svima jasno: za mučenje lovca iz rožajskog sela Balotići, za torturu i prijetnje smrću, krivo je zarobljeno tužilaštvo koje je oćutalo njegova preklinjanja za pomoć. Kriva je utamničena policija. Krivi su kidnapovani sudovi. Kriva je vladajuća koalicija koja godinama, uporno i planski, gradi te i takve institucije. Kriva je kriminalna klika na čelu sa predsjednikom podzemne i nadzemne vlade Milom Đukanovićem, koji više od dvije decenije stvara društvo za sebe i svoje. Krive su njegove hijene mafije, koje na sjeveru, po rožajskim, ali i drugim graničnim zabitima, krijumčare tone i tone cigareta, droge i oružja, time, osim svog, puneći i partijski - nacionalni budžet.
Očajno je što sebi moramo priznati da zbog narečenog, zbog Mićunovića, Đukanovića i sličnih, živimo u državi koju razara ogromni strah, koju izjedaju nacionalne podjele, koju muči svemoćna nemoć da postane ono što zaslužuje – čist i slobodan komad zemlje. Da postane ono čemu se davno nadao Petar I Petrović. Nedonadano. Neostvareno. Nenaslutivo. Na ovaj način – nemoguće.
Da bismo zaštitili Fejzića, da bismo odbranili sebe, da bismo sačuvali Crnu Goru, potrebna je klica građanskog bunta. Opštecrnogorski demokratski nemir bez presedana. Neposlušnost kao terapija za našu kolektivnu bolest mirenja. Neslaganje sa domaćim i stranim centrima moći koji traže uravnilovku, a ne pravdu; evroatlantske integracije, a ne društvo sa integritetom; investicije, a ne istinu. Delegitimacija mafijaških struktura. Otklon. Diskontinuitet. Rez.
Trebamo organizovanu, ozbiljnu i upornu, gandijevsku i luterovsku, vaninstitucionalnu borbu svih segmenata društva. Vlada i predsjednik u sjenci samo su dio tog plana. Trebamo novu i hrabru riječ. Trebamo koaliciju voljnih: više je nego dovoljno, bolje – samo to je i potrebno, da takav odlučni iskorak, začetak takve koalicije, započne ubjedljivo najjača opoziciona struktura, bez čekanja takozvane Pozitivne Crne Gore i Socijalističke narodne partije. Ukoliko bude upornosti, oni će se - ili priključiti ili nestati.
Pogledajmo Tursku, učimo od boljih: tamo, na ulicama, pobjeđuje mladost. Pobjeđuje sloboda. Imamo bijes, fali buka.
Bonus video:
