Jedan od boljih romana koji su u poslednjih nekoliko godina prevedeni na ove naše jezike je „Sitnice koje život znače“. Izdavač je Dereta, a autor je Lorenco Marone, čovjek koji se godinama prije nego što se odlučio da postane pisac, bavio advokaturom, što je od izuzetne važnosti za ovu priču. Roman je beskrajno jednostavan i lijep, pitak, ali nikako „lako štivo“. Dok nam junak priča o sebi, on se više bavi okolinom, a ponajviše svojom komšinicom Emom koju tuče muž, i koja nema izgleda da primijeni svoj položaj žrtve. Marone majstorski sa iskustvom advokata priča priču o ženi koja trpi nasilje i izvodi zaključke zašto ona ne reaguje već dugo, zarobljena između nametnute sramote, ljubavi, straha i zakona.
Grupa dokonih staraca koji tokom penzije ne znaju šta da rade od sebe pa naravno da posmatraju tuđe živote, uočavaju da ženu muž tuče i oni pokušavaju u domenu svojih mogućnosti da joj pomognu. Napulj se ne razlikuje od Podgorice, svaki grad je isti kad muž tuče ženu, imena i prezimena ništa ne znače. Roman Lorenca Maronea je upravo zato dragocjen, jer je ispričana priča o Napulju, o starosti, o ljubavi, ali takođe i ženi koja nikako da se izvuče iz situacije u kojoj se našla, tako da je muž tuče iznova i iznova, sve do tragičnog kraja. Sve vrijeme muž je vani ugledan, nasmijan, živi uredan život koji ne sluti na to da kad dođe kući isprebija svoju suprugu.
Prije nekoliko dana, u Podgorici, u jednom dijelu koji se može a i ne mora nazvati „elitnim“, muškarac je tukao ženu, u sred bijela dana, na ulici. Eto, desilo se da su prolaznici reagovali, i isprebijali nasilnika. Naravno, na nasilje nije odgovor nasilje, ali daleko od toga da svakom ko je pročitao tu vijest srce nije bilo na mjestu makar što je rezultat neriješen, uprkos činjenici da na Rimskom trgu je prekršeno nekoliko zakona.
Podgoričko pravo je ovoga puta izgleda bilo jače. Ono što je zanimljivo je da je nasilnik bio i naoružan, „skakavac mu zaš’o u rukavac“, što znači da takav ima namjeru da ide i dalje, ima viziju da to što nosi i upotrijebi nekad, vjerovatno. Ne nosi ga da se njim zori. Zasigurno.
Dok sam čitao vijest o nasilniku, kao i dok sam čitao knjigu Lorenca Maronea, na pameti mi je bila i priča o porodičnom prijatelju Miloviću, koji je u Baru sedamdesetih godina sad već prošlog vijeka na „sred ulice“ što bi se reklo, zaustavio komšiju za koga se zna da zvjerski mlati svoju suprugu i iskritikovao ga kao poslednju hulju, vjerovatno misleći da će kritika pred ljudima biti dovoljna da se zaustavi. Ali ne, hulja ne bi bila hulja da nije isukala unaprijed repetiran pištolj i upucala Milovića koji je preminuo. Zaključak je da su oni koji tuku žene obične pizde. To je formula, uvijek i zauvijek. Zato im na svaki mogući način treba stati na put.
Za sad, od silnih NVO koje obično ništa naročito ne čine i ne doprinose društvu, najviše su postigle NVO koje brane prava žena i pružaju im utočište u slučaju nasilja. Ne bih smio ni da pomislim kakvo bi društvo bilo i koliko bi žena patilo i stradalo da nema tih nekoliko NVO koje se bave zaštitom prava žena, prije svega prava na život.
Zato, i neka su građani stali na put nasilniku. Valjda će drugi put da dobro razmisli prije nego napadne nekog slabijeg od sebe. Naravno, kad izađe iz apsa.
Bonus video:
