„Francuska ne moze da primi u svoje naručje svu bijedu ovoga svijeta, ali mora da podnese jedan njen dio“, Michel Rocard, bivši francuski premijer (prije 30 godina)
„Ne plašite se velikog koraka, niko provaliju nije premostio u dva mala koraka“, Davis George, britanski pravnik i državnik
Šta uraditi sa aktueliziranim pitanjem migrantima u Crnoj Gori. Primijeniti fašističku varijantu žilet žice Viktora Orbana, ili projektovani zid Donalda Trampa. Ili...
Neki ljudi iz haosa rata pokušavaju da spasu živu glavu, druge tjera bijeda i glad, treće progoni vlast. Sve to nije od juče, ali danas migranati (prognanici, izbjeglice) potresaju Planetu. Obećane zemlje prema kojima su se uputili (uglavnom Zapadna Evropa) ne mogu se usaglasiti kako da se izbore sa tom masovnom ljudskom nevoljom.
Digresija prva. S početka prošlog vijeka, neke od južnoslovenskih država (uglavnom pravoslavne) prihvatile su talas „bijelih“ izbjeglica iz Rusije koje su pobjegle od „crvene“ Oktobarske revolucije. Odnosom prema njima pokazan je, na prvom mjestu, plemenit odnos prema čovjeku u nevolji. Ali, u tim ljudima domaćini će dobiti i vječno zahvalne i privržene svoje državljane. (Svjedočio sam situaciji kako jedan od bivših „bijelih“ ne da na svoju domovinu Crnu Goru). Donijeli su oni i nešto od kulturnih i civilizacijskih sadržaja i navika iz svoje sredine. Ojačali i stručni kadar u nekim deficitarnim oblastima...
Šta pisac ovih redova hoće da kaže. Zašto ne razmišljati o varijanti da jednom broju migranata Crna Gora ponudi azil. To bi, itekako finansijski, podržala i međunarodna zajednica, Evropa prije svega. Upravo ovih dana planiraju da u zbrinjavanje migranata ulože desetine milijardi. Crnu Goru je, inače, po tradiciji pratio glas gostoprimstva. Pa i u novom vremenu, devedesetih, širom je otvorila kapije prema prognanima. Istina, uz veliku međunarodnu pomoć. Tada smo postavili i neke rekorde na globalnom nivou: u jednom periodu u Crnoj Gori je bilo 10 do 15 procenata izbjeglica u odnosu na broj njenog stanovništva.
Digresija druga. Pogledajte iskustva zapadnoevropskih zemalja, posebno skandinavskih, može i Kanada i Australija. Njihova postupanja prema migrantima i davanje azila, jesu čin humanosti, ali u tome činu je i faktor interesa tih država. Pokrivaju tako dobar dio manuelnih, ali i stručnih poslova. (Ovom prilikom ne govorim o specifičnnostima za useljavanje iz kolonija u matice bivših kolonijalna sila, Engleske, Portugala, Španije...).
A Crna Gora? Trenutno procjenjuje mogućnost svoje participacije u privremenom zbrinjavanju jednog broja miganata. Zašto samo privremena akcija. Podsjećam na već rečeno - države koje daju utočište migrantima ne rade to samo iz altruizma. Što ne tako i Crna Gora, kad Evropska unija nudi veoma izdašnu pomoć. Zašto, naime, ne razmisliti, za prvu ruku, o neiskorištenim prirodnim resursima Crne Gore, prije svega o njenim MRTVIM SELIMA. (Poslije posljednjeg popisa o njima sam realizovao TV dokmentarac). Zašto, pritom, nemati u vidu i prijetnju „bijele kuge“, pa i to da Crnogorci u novom vremenu bježe od motike kao od đavola. Otuda i mrtva sela. Tako bi se, uz kratke boravke migranata u posebnim prihvatilištima, moglo provjeriti ima li onih koji su vični životu u ruralnim sredinama i naseliti ih u mrtva područja koja bi država otkupila ili zakupila od vlasnika, takođe novcem iz međunarodnih fondova. Može se zamisliti kako bi se osjećao neko ko je pio vodu iz mutnih lokvi kada bi se sreo sa crnogorkom livadama, šumama, oranicama i bistrim potocima. Mrtvim selima bi se vratio život, a Crnoj Gori mnoga dobit. Iz posebnih fondova bilo bi novca i da se angažuju prvo terenski učitelji arapskog i sličnih jezika, a zatim, postepeno uključivati djecu doseljenika u naše redovne škole. Novi stanovnici crnogorskih mrtvih sela doprinijeli bi produktivnosti u proizvodnji hrane i osnažili najrealnije opredjeljenje Crne Gore na kombinaciju agrara i turizma.
Ne treba se zamajavati lamentiranjem o sudbini autohtonih građana Crne Gore. Za sto, dvjesto godina, ionako će nas desetkovati bijela kuga. I, najzad, nestajali su veći narodi i civilizacije, Iliri, na našem tlu, Etrurci u susjednoj Italiji... Imamo i zanimljivo iskustvo sa afričkim crnim robovima koji su kad i Servantes došli u Ulcinj i potomci im traju i do danas.
I na kraju. U ovu ili bilo koju drugu ideju dugoročnijeg procesa i značaja, naravno da se ne može ići grlom u jagode. Podrazumijevaju se temeljnje pripreme koje bi obavili timovi pravnika, sociologa, psihologa, etnologa, istoričara, teologa i koji bi izučili iskustva zapadnoevropskih, posebno skandinavskih zemalja, te Kanade, Australije i drugih. A zatim, projekat definisati posebnim zakonom kojim bi se, pored ostalog, riješilo i bitno pitanje otkupa ili zakupa opustjelih imanja i kuća bez života. To bi upočetku bile, u neku ruku, male enklave sa novim žiteljima, a zatim - život bi činio svoje.
Autor je TV autor i publicista
P.S. Oguglali smo na svakodnevne vijesti o zbiru desetina hiljada stradalih ljudi u vodama Mediterana. I hiljadama djece među njima. Drmne nas ponekad kada se iz tih bezličnih brojki sretnemo sa konkretnim ljudskim bićem kao što je ono tijelo dječaka koje su talasi izbacili na obalu, ili krvavo lice djevojčice sa nemoćnim, a optužujućim pogledom u kameru. Ali, i to prođe. Treba li.
Bonus video:
