Ako se nastave ponašati propagandno-marketinški, bez želje da aktivno učestvuju u kreiranju progresivnijih društvenih zbivanja (koje često moraju i sami inicirati), naši će se mediji pretvoriti u oglasne table, izloge, nekoliko najstupidnijih slojeva realnosti. Estrada, crna hronika, sport, dnevna politika.
Hma, nisu li, ubjedljiva većina naših medija, zapravo već promoteri tog primitivnog imperijalizma? Kulturološka idiotizacija društva, kao osnovna misija masmedija u postjugoslovenskim potrošačkim društvima.
Estrada je matično isprostituisana, arene su se odavno, skoro skroz, radikalno izopačile - otvoreni prelomi društva. Horor svakodnevnice u naslovima crnih hronika. Politika se beskrajno birokratizovala, pribježište lojanih konformista.
Dapače i pak, pored toliko medija koji se prioritetno bave estradnim aktuelnostima, ekskluzivnih top utrka o najnovijim Rihanna stanjima – ne nađe se TV stanica da prenese svečano slijetanje lux aviona legitimne vladarke estardnog prijestola. I dodir tla Crne Gore, tabanima...
Svetlana Ceca (39) jeste legitimno krunisana vladarka, kraljica neofolk estrade. I kada estradno plemstvo takvog kalibra, posjeti prelepu Crnu Goru i sve to prođe bez uobičajenog medijskog glamura, koji prati događaje tog tipa, hm, ne znam...biće da je neka politička afera u toku. snimak afera afera alfatoksizacija mlijeka afera prisluškivanja novinara afera tuča u Gimnaziji....
Ili redovnim propeckavanjem električnih etniciteta ili diskretnim diskreditovanjem političkih protivnika, ponekad i iz sopstvenih redova, vječiti premijer (6) jedne male, ali politički nenormalne zemlje - duboko ukopane u reljefnoj mapi Europe - koristi riječi za političku konkurenciju poput istrijebiti nelojalne.
Drži li on kakav pogon živinčadi ili državu? Piljaru, svakako. Bez obzira što politički sistem u Crnoj Gori košta oko 6 milona eura godišnje. I što je ta suma stvarno jako skromna cifra u niski prelepih budžetskih bisera. Ili što je pomenuta radnja izgovorena u uobičajenom refleksnom afektu, na samom početku još jedne kampanje.
Svakih pola godine - izbori. Idealan ritam za demarkiranje hibridne neproduktivnosti, tavorenja nad sopstvenim resursima, rasprodaje i devastiranja prostora, opšteg propadanja i destrukcije...Čekajući investirore, povremena reanimacija duboko zamrznutih ideološko-partijskih dualizama - to je ono na čemu treba izgarati i na šta organi nesalomive Partije treba da obrate svoju organsku pažnju.
U sistemima utrnule javnosti, kao što je naš – đe se četiri/pet mjeseci godišnje prospu na: godišnje odmore, nove godine i izbore, elementarne nepogode, pa i na sportske nacionalne euforije – prioritni cilj afera je upravo demarkiranje sveopšte civilizacijsko/kulturološke destruktivnosti, učmalosti, jalovog jednopartijizma. Novo i novo, nikad prekinuto prikazivanje sveopšte zavisnosti od vrha Partije. Đe ovo i u kojem vijeku živimo? Greote.
Ali, miki, lako ti je pričat', no kako pomoći nezaposlenom sugrađaninu, komšiji, koji se pritom neminovno davi u blatu partijski proizvedene svakodnevnice? Kako, ako ne partijskom intervencijom - dat' mu posa, izvući ga iz blata, pomoći čoveku, članu. Posao nikako ne dati koalicionim neprijateljima. Neka tonu. Da, posebno obratiti pažnju na partijski neaktivne građane, tzv. ljudi od svog posla. Tu vrstu treba potisnuti, istrijebiti, eliministati iz Javne uprave, prije svega ako znaju svoj posao profesionalno da rade. Nema oni tu što da čine. Ne smije biti mjesta za nepartijske kadrove...
Koliko još afera treba da se dogodi (otvori), pa da, svi oni koji nisu u partijskom redu, postanu svjesni svojeg sužanjstva - i snage koju, viđeli je ili ne, imaju. Da, potreban je samo jedan, jedanjedini, masakritična, izlazak na istorijski plato. da se pokrene neminovna dinamika...
Nemomo se trijebit, bee svija. Ionako se kontinuirano pootrovasmo...od auspuha, deponija, KAP-a do hrane, raznija pakovanja. Politike i istorije, pogotovo. I to nasrce, za doručak... Ljudi su prejeftina roba, pogotovo kroz cijeli progresivni XX vijek i ovo malo XXI vijeka...
Alo, nemo' mi dirat, častit ti, standarde industijskog doba. Nije upitno potezati u javnosti tu priču. Ako ste protiv važećeg ugljenprogresa - automatski upadate u marginalne, alternativne izvore rješenja i bivate, nekom čudnom sociološkom gravitacijom, odstranjeni, marginalizovani. „Viđi ovoga!“-se to ovđe kaže.
Zašto i od kada Ministarstvo vanjskih poslova? Ko se usudio i i kako izgleda birokratski gnus kome je to i uopšte palo na pamet - da izbači inostranstvo iz naših života?! Držim se čvrsto, ponekad u prolazu, nekoliko trenutaka, za sjevernu ogradu Visećeg mosta (čist sociološki fetiš, znam), dok martovski laganostudeni sjeverac talasa nogavice jedne male, tu izgrada. Ona redovno, analitički maestralno, sikti na abnormalnu zbilju. Zna biti nesnošljivo u pravu. Proceduralno - sistematski do bola. I to je čini neodoljivom. Čoekžena, po tom pitanju:
“Jel' možeš i koliko puta dnevno prenabregnuti činjenicu da smo okovano, bezvrijedno roblje na brodu kojim upravljaju balkanski gusari? Ima ih koji ne mogu ni jednom – veli ona - exKamionska pijaca na Tuškom putu temeljni je Univerztitet ovog društva. Pramaglina iz koje je sve izašlo. Sistem ponude, potražnje, šverca, otimačine. Sa svim pratećim formama i formatima. Od muzike do stajlinga. I tako 25 ljeta. Diplomirana bahatost… Znaš, đe nabavlja sav ovaj narod tu svejednoću za život oko sebe? Za to pomirenje sa teškim, stalnim (egzistencijalno/mentalnim) grčem? Đe se kupuje ta karta ili tableta? Vaučer neki..,no ja ne znam! A? Šta misliš?
Bonus video:
