Izaći, ili ne izaći na izbore, pitanje je sad?
Ova hamletovska dilema već skoro dvije decenije animira dio crnogorskog političkog tijela. Valja odmah reći da se radi o lažnoj dilemi. Ipak, ideja o dobrovoljnom neučestvovanju u političkom procesu i bojkotovanju svih institucija sistema se pred svake izbore predstavlja kao smislena i produktivna forma djelovanja opozicionih partija!
Iako raznovrsni i mnogobrojni, motivi za ove pozive imaju zajedničke imenitelje: kao po pravilu dolaze ili od uvaženih političkih penzionera čije je “zlatno doba” davno prošlo, ili od nesigurnih i ranjivih mladih lavova crnogorske politike, ili, pak, od djelatnika u javnom prostoru koji ne podliježu uspostavljenom modelu političkog djelovanja.
S vremena na vrijeme, pozivima na bojkot svih institucija sistema, bivši lideri, podsjete crnogorsku javnost na sopstveni radikalizam koji je rezultirao političkim ledenim dobom za njihove partije.
Ponegdje, treba priznati, nakon tih podsjećanja zakratko zaplamsaju stare strasti i nade u mogućnost kopernikanskog obrta sada i ovdje. No, ubrzo postane jasno da je to samo romantična i donekle djetinjasta projekcija želja koje nikada nijesu bile ostvarive, niti smislene.
Za početak, poziv na bojkot izbora i institucija sistema zahtijeva da svi opozicioni akteri djeluju unisono i, iz protesta protiv krađe, počine politički harakiri. Iskustvo nam govori da bilo kakvo unisono djelovanje nije svojstveno opozicionim političkim partijama u Crnoj Gori.
Kriminalizovano društvo, kakvo je crnogorsko, u kojem već decenijama korupcija predstavlja osnovni životni postulat, ne može da proizvede političke aktere koji gaje međusobno povjerenje.
To je prostor u kojemu je jedino važno voditi računa o dnevnom stanju pijačnog barometra na političkom pazaru. Na tom pazaru se nadlagivanje i očijukanje sa svim mogućim partnerima uz osmijeh naziva “građenje međusobnog povjerenja”.
Smjena vlasti kao cilj kojemu bi svi trebali da teže, postaje retorička batina za mlaćenje prazne slame. O grupnom politčkom harakiriju ne vrijedi ni govoriti.
Novi politički djelatnici koji se ne osjećaju sasvim sigurno u trenutnoj raspodjeli snaga, često zagovaraju ideju bojkota jer se nadaju da će im dramatičnost retorike koja prati ovakve pozive pomoći da ostvare dva cilja.
Prvi je da se projektuje lažna odlučnost tih i takvih aktera koja još uvijek (na žalost) ima odjeka u pretpolitičkom crnogorskom društvu, te da se maskiraju slabosti (konceptualne, organizacione, ideološke) od kojih pate. Drugi je da se kupi vrijeme potrebno da se te i takve slabosti koriguju i da se popravi partijski rejting.
Činjenica da bojkot garantuje kleptokratiji iz 1990-ih dalji opstanak na vlasti, manje je značajna od projektovanog rasta pomenutog pijačnog barometra.
Bez obzira u kakve i kolike oblande uvijali priču o bojkotu, konačni rezultat bi bila ogromna dobit za vladajuću kliku. Opozicione partije bi, u očima građana i onih malobrojnih zainteresovanih predstavnika međunarodne zajednice, sebe delegitimizovale kao radikalne entitete kojima nedostaju istrajnost u političkoj borbi, ideje kojima bi animirali birače, ali i poštovanje za postojeći model političkog djelovanja, koliko god on bio nesavršen.
Pokazale bi nedostatak strpljenja i nesposobnost da se partijski angažman promišlja na strateški način i da se partijski programi dizajniraju i nude kao generacijski projekti.
Promjena taktike u namještenoj političkoj utakmici nosi makar neke šanse za pobjedu. Neizlazak na teren, uz sve žalopojke o pristrasnom sudiji, garantuje poraz.
Bonus video:
