Drugovi fudbaleri, zdravo! Vidio sam da se digla dževa oko starog dobrog naci-onalnog turaj/vadi proslavljanja zgoditaka na svjetskom kupu, te sam odlučio da se otvorenim pismom obratim prije svega mladopolaznicima hrvatske repke, ljubiteljima Tompsona, jednako voljan da dobrim glasom uvažim sva jugoslovenska sokolska društva, sa punom sviješću da je sve to ista pašta, pa čak i kad je neslovenski etnički supstrat u pitanju, kao đerdan rasijan po širokom svijetu.
Drugovi gurači lopte i ostali ljubitelji svojih nacija, veliki baštinici tradicije i svetih gruda iz kojih ste strkli uglavnom zahvaljujući zategnutim guzama i brzom trku, gospodo mlada, jebala vas nacionalna režanja što su vam ih ugradile ćaće, urezali đedovi u čela, pijani stričeki suknuli u kolijevku po povratku sa fronta.
Meni je tužno gledati da duvate u iste diple kao biološki nastavljači bez nutrine, svijesti, i premda se divim vašoj mišici i mladom tijelu, mislim da ćete na putu koji birate duhom zaostati poput ovaca na toj zelenoj travi, što vam nikako ne bih želio. naprotiv, želim da budete kao Mate Parlov, šampioni svijeta kojima je svijet dom i za taj dom su spremni.
Da skratim, nema ovdje mjesta osudi, neka pjeva revan Hrvat Čavoglave, demokratija je odavno postala smiješna, a fašizam uvijek bio folk, pjevajte drugovi u kiselom vonju ruskih svlačionica, započnite novi građanski rat izdaleka, ako treba - taj vaš jadni region spreman je da se opet pokolje zbog zađevica, ali ga u tome sprečavaju društvene mreže, pa se sve to sičije izlilo i pred moje oči, i noćas umjesto da slavim loptu ja gledam kako se vrti ista prljava lopovska naci-onalna turaj/vadi spika zbog koje je svako lišen talenta za pimplanje i čavo-glavomet odavno najebao.
Volio bih dakle da se razumijemo, ovo nije pridika, možda ste vi samo razigrana mladež rođena prekasno i nema pojma branič Lovren rođen 1989. da su Čavoglave u svjetskom ratu branili četnici, i da je to jedna trostruko lažna mini naracija pjevca iz istoimenog sela, koja je postala regionalni hit.
Aferim, nema namjeru da učim kosovske Švajcarce Đerdana i Granita koji su vozdigli svog orla na meču protiv Srbije, da je ljudski šepuriti se, ali i uvažiti protivnika, mjesto, vrijeme... Još manje ima smisla da tumačim koliko je kuća iskopano pod troprstim pozdravom, nisam ja neka baba saveta, nego sam živ i upaljen u nadi da me niko ne pretvori u konja, za razliku od armije mladih nacionalno filovanih ponija koji nemaju pojma kakav je civilizacijski usud veličati mržnju koju si naslijedio preko koljena.
Svi vi koji ste rođeni oko 1990. godine, volite fudbal, Tompsona i ratne priče, treba da znate bajku o Rožeu Mili, čovjeku koji je izmjestio fudbal van granica igre, čovjeku koji je na mudnijalu te godine zaplesao sa korner zastavicom.
Pod tom zastavom niko nije ginuo, drugari, tu zastavu nisu ljubili guzati generali i politička govnarija, Rože Mila joj je prišao nasmijan kao na brucoškom balu i zavrtio kukovima makosa ples, da cijeli svijet vidi šta je igra, šta je sport i fudbal. Bio je čovjek koji ima nešto da kaže, koji proslavlja svoj život, stvara magiju i zato je postao simbol.
Neko će reći, plesao je za Afriku, svakako, ali bio je iznad ne samo Kameruna i Afrike, bio je to šampion, lav, ni najljepši ni najmlađi, fudbalski đed i otpisan, ali onaj što je učinio da se cijeli svijet divi Čovjeku.
E tako se proslavlja, balavurdijo nepametna, nazad na teren i radite što hoćete, nema veze hoćete li pobijediti ako tom pobjedom ne napravite neko dobro, most između ljudi spremnih da vjeruju čak i u značaj krpene lopte, samo da skrenu misli sa svega što život pod tim vašim ljubljenim zastavama donosi.
Bonus video:
