Geopolitika uvijek ima tri dimenzije: prostor, vrijeme i procese. Procesi, svojom dinamikom, utiču na mijenjanje prve dvije dimenzije. Liči da je geopolitika troma naučna disciplina, ali, ona je potpuno drugačija. Činjenica je da su procesi, većim svojim dijelom, prikriveni ili se vješto maskiraju, kako bi se lakše došlo do cilja. Kroz istoriju, u geopolitičkim igrama, uvijek je neko postao žrtvom. Da neka država i narod ne bi bili u zoni geopolitičke žrtve, najvažnija je strategijska državno-politička orijentacija. Pojednostvaljeno rečeno, to znači da treba biti tamo gdje se geografski i civilizacijski pripada. A mi na Balkanu, po oba parametra, pripadamo Evropi.
Antifašizam i sklad različitosti su željeni ciljevi civilizovanog društva. Ako je to tako (a jeste), onda su: Jugoslavija (zaključno sa SFRJ), NATO i Evropska unija, uz sve svoje manjkavosti, najveći projekti u 20. vijeku na evropskom prostoru. Oni se mogu cijeniti kao epohalni, pa i civilizacijski doseg. Prvi projekat je razvaljen, treći se bori za svoje održanje, a NATO je mnogim snagama svijeta trn u oku. Zbog čega je to tako? Zbog toga što autoritarni i nedemokratski režimi, radi svog opstanka, primjenjuju (do sada) najefikasnije sredstvo za razbijanje civilizacijskih tekovina. To su korupcija i organizovani kriminal. No, bez obzira da li se ovim fenomenima bave naučne ili one laičke teorije, iziđamo iz njih i pogledajmo nešto prepoznatljivije, a što, na prvi pogled, sa geopolitičkog aspekta, djeluje bezazleno.
Ovih dana, na dijelu Balkana, imamo pravu društvenu i političku buru vezanu za oslobađajuću presudu dvojici hrvatskih generala u Haškom tribunalu. Konstatujmo važnu činjenicu da, u ovom predmetu, Hrvatska i Srbija nijesu bile stranke u postupku. A presude su izazvale i društvenu i političku šizofreniju u obje države. Nacionalizmi i šovinizmi se nijesu mogli sakriti. Radikalne snage pokazuju svu jarost. Berlinski ili Kineski zid ne bi mogao spriječiti otrovne strijele, koje se upućuju onoj drugoj strani. Laički posmatrano, Hrvatska ima razlog za trijumfalizam. Osnovni dojam je da je kod dijela pučanstva (iako se javno tako ne izgovara) prisutno mišljenje: „Ulazimo u EU, sa četnicima nikada više!“. I u Srbiji je raspoloženje kod dijela pučanstva slično: „Sa ustašama nikada više, braća Rusi su tu!“, što se, nažalost, javno izgovara.
Pogledajmo ovu supoziciju, ali, iz drugog ugla. Onog geopolitičkog. Kad god je Srbija, kroz istoriju, svoju politiku usmjeravala prema Evropi, vodeća politička ličnost je takvu politiku platila ili glavom ili izgnanstvom. „Crna ruka“ je uvijek bila na „mrtvoj straži“. Sudbine: Mihaila, Milana i Aleksandra Obrenovića, Aleksandra Karađorđevića, patrijarha Varnave i Zorana Đinđića, snažno upozoravaju. Bez obzira koliko je iskrena, aktuelna politika Srbije snažno je otvorila njen put prema Evropi. Haškom presudom, neko vrlo moćan, Srbiju gura Rusima u naručje. SPC javno poziva da se krene u zagrljaj „majci Rusiji“. A Rusima milo. Nije mrsko i nekim carigradskim političkim krugovima, koji su veoma jaki, a malo su vidjljivi. Nije mrsko i nekim političkim snagama aktuelne vlasti Crne Gore, koje godinama vješto igraju duplu igru – imaju bučnu evropsku priču, a duša i džepovi su im svezani za ruske oligarhe i tajkune, koji su inače, u službi državne politike Ruske Federacije. Da li je na pomolu ponovna podjela prostora na istočno i zapadno Rimsko carstvo?
Razbijanjem SFRJ sve novonastale države su ponijele ogroman teret. Ne ulazeći u objašnjavanja kakve ciljeve su imale pojedine političke snage u procesu razbijanja SFRJ, ali odavno je vidljivo da je postojala sprega između pojedinih republičkih političkih centara, vojnih i republičkih službi, ostrašćenih nacionalista u zemlji i van nje, klera, te mafija koje su regrutovane od strane tih istih službi. Sprega vojnih i civilnih službi i njihovih mafija, i poslije svih ratova, ostala je netaknuta. Naprotiv, na ex-YU prostoru još su čvršće povezani i prvenstveno su u službi organizovanog kriminala. Organizovani kriminal cvjeta tamo gdje ne funkcioniše pravna država i gdje je velika ponuda novca. A geopolitički ciljevi se danas najlakše i postižu sa izdašnom ponudom prljavog novca.
Nesumnjivo je da su na teritorji Republike Hrvatske počinjeni ratni zločini, i to od svih strana. Hrvatska ulazi u EU sa teretom počinjenih, a nerasvijetljenih, ratnih zločina od strane njenih tadašnjih vlasti i njenih oružanih snaga. Nekoliko hiljada ubijenih i nestalih, nekoliko stotina hiljada prognanih, nekoliko desetina hiljada zapaljenih i srušenih objekata, kojima su vlasnici Srbi, te nekoliko desetina hiljada oduzetih stanarskih prava (statusno, imovinskih prava), su tereti koje država Hrvatska nosi. Ništa od nabrojanog ne zastarijeva. I danas smo svjedoci da se neke države i neki narodi javno podsjećaju da su, još prije jednog vijeka, njihovi preci odgovorni za zločine počinjene nad drugim narodima. Kako hrvatska država i hrvatski narod trajno ne bi ponijeli hipoteku zločina, odlučnost i odgovornost danas su na ispitu. Javno iznešeni stavovi predsjednika države Josipovića, predsjednika Sabora Leke i premijera Milanovića, su ohrabrujući putokazi za budućnost. Ne ulazeći u meritum haškog procesa, sa sigurnošću tvrdim da je oštećenim Srbima veća sigurnost činjenica da odgovornost za učinjene zločine preuzima država Hrvatska, nego li da su svekoliku krivicu ponijeli dvojica generala. Zvanična Srbija i mnogi Srbi još uvijek to ne shvataju. Ostrašćenost prema hrvatskim generalima nadmašuje razum o boljitku zajedničke budućnosti.
Lobiranje je danas postalo najopasnija koruptivna radnja na planeti. Politička korupcija je postala tumor EU. U toj pošasti najagilniji su političari sa ex-YU prostora, koji su bili na državnim funkcijama od početka razbijanja SFRJ do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Inače, ti političari su direktni učesnici razbijanja SFRJ, pa lobiranjem kupuju milost za političko preživljavanje. Novca imaju, jer su decenijama u mreži organizovanog kriminala. Evropski zvaničnici bi ih, za početak, morali ignorisati, jer su oni velika evropska opasnost.
Antropologija, sociologija i kulturologija dokazuju da Srbi i Hrvati, kao etnosi, imaju 98% istog, sličnog ili zajedničkog. Ko je toliko moćan i za koje ciljeve koristi onih 2%, da Srbe i Hrvate decenijama drži u međusobnom animozitetu? Nemam dilemu da su to snage koje igraju geopolitičku igru. Svaka politička igra ima svoju zamku, a geopolitička igra ima i žrtvu. Hrvatska i Srbija u EU i u NATO, Yugo regiju će učiniti najperspektivnijim evropskim projektom u 21. vijeku. U protivnom, one će biti samo nemirne granične postrojbe, u latentnom sukobu, a zarad nečijih, naravno tuđih interesa. Istorijski gledano, kao mnogo puta do sada. Srbi i Hrvati, upametite se! Da i jedni i drugi ne postanete žrtvom. Poslije SFRJ i EU sljedeća meta na udaru će biti NATO. A poslije...?!
Bonus video:
