Kada su se prošlog mjeseca razbuktala neprijateljstva u Gazi, činilo se da se ponavlja stara priča. Svijet je ponovo doživio krvavi i besmisleni talas nasilja između Izraela i Hamasa u kojem su glavne žrtve bili nevini civili koji su sakaćeni i ubijani na obje strane.
Ovoga puta, međutim, stvari nisu bile onakve kako su izgledale, jer su se na Bliskom istoku u posljednje dvije godine desile značajne promjene. Politički epicentar ovog nemirnog regiona pomjeren je sa konflikta između Izraelaca i Palestinaca na Persijski zaliv i borbu za regionalnog gazdu između Irana sa jedne i Saudijske Arabije, Turske i sada Egipta sa druge strane. U aktuelnoj borbi između šiitskih i sunitskih sila u regionu, stari bliskoistočni konflikt postao je sporedan.
Danas ključni sukob u ovoj borbi za vlast jeste građanski rat u Siriji, u kojem svi značajni regionalni igrači učestvuju bilo direktno ili indirektno, jer je to teren na kome će se uglavnom rješavati regionalna bitka za hegemoniju. Jedno je jasno: sirijski predsjednik Bašar al Asad i njegova alavitsko-šiitska baza moći neće moći da održe kontrolu nad sunitskom većinom u zemlji i regionu kao cjelini. Pitanje je samo kada će režim pasti.
Kada se to desi, biće to veliki poraz za Iran, ne samo zato što će izgubiti glavnog arapskog saveznika, nego i zato što će i pozicija njihovog štićenika, libanskog Hezbolaha, biti ugrožena. Istovremeno, na vlast u Siriji će doći neka vrsta Muslimanske braće, kao što je bilo ili će biti slučaj gotovo svuda na Bliskom istoku kao rezultat „arapskog buđenja“.
Sa izraelske tačke gledišta, porast moći sunitskog političkog islama u regionu u protekle dvije godine imaće nepredvidiv ishod. Iako slabljenje Irana ide u prilog izraelskim strateškim interesima, Jevrejska država će morati da računa na sunitske islamističke snage svuda u svojoj blizini, što će direktno dovesti do jačanja Hamasa. Uspon Muslimanske braće i njihovih ogranaka dešava se na štetu sekularnog arapskog nacionalizma i vojnih diktatura koje su ga podržavale. Tako uspon Braće de fakto rješava i unutrašnju borbu za vlast među Palestincima. Uz nedavni rat u Gazi, palestinski nacionalni pokret će se pridružiti, pod vođstvom Hamasa, ovakvom razvoju stvari u regionu. Predsjednik Palestinske uprave Mahmud Abas i njegova partija Fatah neće moći mnogo da se protive – pogotovo u svjetlu Hamasovog raskida sa Iranom (bez obzira na aktuelne isporuke oružja) prije godinu.
Ovakav razvoj događaja najvjerovatnije stavlja tačku na perspektivu rješenja u vidu dvije države, jer ni Izrael, niti Hamas i Muslimanska braća nemaju interesovanja za to. Hamas i Braća odbacuju teritorijalni kompromis, jer za njih palestinska država podrazumijeva Palestinu koja obuhvata cijeli Izrael.
To nikako ne znači taktičku poziciju ili izražavanje političke naivnosti. Naprotiv, teritorijalno pitanje je preoblikovano u vjersko i tako iz temelja redefiniše konflikt.
Hamas igra dugačku igru. Sve dok mu bude falilo snage da postigne svoje ambiciozne ciljeve, njegova beskompromisnost ni na koji način neće isključivati pregovore sa Izraelom, pa čak ni mirovne sporazume, dok god takvi sporazumi idu u prilog njegovim dugoročnim ciljevima. Međutim, takvi sporazumi će proizvesti samo kraća ili duža primirja, a ne sveobuhvatno rješenje za okončanje konflikta.
Nedavni uspjeh Abasa u Generalnoj skupštini UN – unapređenje statusa Palestine u državu nečlanicu - neće preinačiti osnovne aspekte ovo trenda. Palestinska promocija za Izrael predstavlja alarmantni diplomatski poraz i pokazatelj je njegove sve veće međunarodne izolovanosti, ali ne znači povratak na rješenje u vidu dvije države.
Paradoksalno je to što pozicija Hamasa odgovara političkoj desnici u Izraelu, jer to, takođe, uliva tračak nade u rješenje u vidu dvije države. Međutim, ni izraelska ljevica (od koje je malo ostalo), ni Fatah nisu dovoljno jaki da sačuvaju opciju dvije države. Za Izrael, budućnost dvonacionalne države podrazumijeva visok dugoročni rizik, osim ukoliko opcija konfederacije između Zapadne obale i Jordana, koja je izgubljena još 1980-ih, ne bude ponovo otkrivena. To opet predstavlja mogućnost. Zaista, nakon pada režima Bašara al Asada, Jordan bi mogao postati sljedeće krizno žarište, što bi moglo oživjeti raspravu o Jordanu kao „pravoj“ palestinskoj državi. Izraelska politika naselja na Zapadnoj obali tada bi imala drugačiji temelj i dobila bi novi politički značaj. Iako ne vjerujem da bi opcija konfederacije između Zapadne obale i Jordana ikada mogla biti održiva, ona bi ipak mogla biti posljednji ekser u kovčegu rješenja u vidu dvije države.
Uz pitanje Sirije, ova dva pitanja će odrediti novu budućnost Bliskog istoka: egipatski put na čelu sa Muslimanskom braćom i ishod sukoba sa Iranom oko nuklearnog programa i regionalne uloge.
Egipatsko pitanje se već nalazi u vrhu agende; zapravo, ono se prosulo po ulicama pošto je predsjednik Mohamed Morsi pokušao da izvede nenasilni puč. Morsijev tajming je bio izvanredan: dan nakon što je dobio međunarodne pohvale zbog uspješnog posredovanja u postizanju primirja u Gazi, izveo je frontalni napad na egipatsku mladu demokratiju.
Postavlja se pitanje da li će Braća prevagnuti, i na ulicama i pomoću novog egipatskog ustava (koji uglavnom oni pišu). Ako im to pođe za rukom, hoće li Zapad uskratiti podršku egipatskoj demokratiji u ime „stabilnosti“? To bi bila velika greška.
Pitanje šta da se radi sa iranskim nuklearnim programom će se kao kazna vratiti u januaru nakon druge predsjedničke inauguracije Baraka Obame u SAD i opštih izbora u Izraelu, a zahtijevaće odgovor u roku od nekoliko mjeseci.
Novom Bliskom istoku se naredne godine loše piše. Ali jedna stvar se ne mijenja: to je i dalje Bliski istok gdje je gotovo nemoguće znati šta se krije iza ugla.
Bonus video:
