Zgranulo se cjelokupno društvo što se u istoj rečenici pominju „Šako Polumenta“ i ambasador. Ah koliko smo poznati po profesionalnim i šarmantnim abasadorima, do te mjere da nam Šako kalja renome. Naš ambasador kad se pojavi na prijemima, istina je da skreće pažnju. Istina je da svi ih primijete. Ali ne po tome što su bistri i sposobni, već zato što su uglavnom karikature koje koriste priliku da stoloju, dignu sebi nivo, ispeglaju par kompleksa i ljepše se gledaju u ogledalo jer su postali veličine.
Gubi se iz vida ko su sve naši ambasadori. Ambasador u Crne Gore u Beogradu je Đaga Mićunović, čovjek od kulture koji se pojavljuje na rođendane Informera. Miomir Mugoša je u Sloveniji, čuveni „time out, time out, gospodin ministar“, Miodrag Vlahović ambasador je Crne Gore u Vatikanu! Goran Sito Rakočević stolovao je kao ambasador Crne Gore u Hrvatskoj, a postavio je sina Nikolu Rakočevića da nam besjedi iz parlamenta dok je on u Zagrebu. Mugošini sinovi su takođe ambasadorski rapsoređeni po svijetu. Darko Pajović je ambasador Crne Gore u Kini. Da, koliko god puta da se to ponovi, odbija se vijest, ali tako je, Darko Pajović je ambasador u Kini!
I tako. Narodu ne smeta gore pomenuto, ali im strašno smeta Šako Polumenta. Šako je zlatan ambasador za gore pomenute. Šako pjeva, a ostali glume gospodu. To je osnovna razlika. Šako nešto radi i možda se uklapa u priču o ambasadorima samo po svojstvu skandala, jer izgleda da treba praviti ekcese i šokirati javnost kako bi se stiglo do pozicije ambasadora. Normalnog puta, pravolinijskog stremljenja perfektnoj karijeri, toga nema.
Valja napomenuti da je prije par godina gospodin za finansije Ivanišević bio spuštenih gaća u svom mini-star-skom kabinetu, ali je sve to otišlo pod debeli ministarski tepih jer kao „sve se dogodilo nakon radnog vremena“. To je vrhunac diplomatije u demagogiji, (iako je riječ o finansijama a ne o diplomatiji) jer je ovim primjerom legalizovan ulazak Farme u zgrade Vlade, Parmalenta i ostalih ministarstava.
Ivanišević prvi probio led, još tad napravio distinkciju između pornografije i erotike. Ko nije ukapirao, teško njemu. Ivanišević se pritajio, a vjerovatno ga u budućnosti čeka neko ambasadorsko mjesto.
Adnan Čirgić pikirao je na Trinaestojulsku nagradu. Smiješno je, ali niko nema pravo da bude iznenađen. Soraja se navodi u knjizi koju daruju srednjoškolcima. Pa šta? To je podatak, i ispravno je navesti nju jer je upletena u naše živote mnogo više nego što mislimo. Sudeći po natpisima u novinama njeni kontakti sa kriminalcima su dobri, a gdje su kriminalci i starlete, tu su i političari. Nije kriva ni Soraja, ni autor knjige, nije toliko kriva ni osoba koja je odabrala tu knjigu da bude poklon djeci. Zvuči previše kliše ali je istinito, „Krivi smo mi“.
Dok nam ovakvi ambasadori predstavljaju zemlju vani, trpimo iznutra Anu, Aca i ostale. Tako već trideset godina, i zato nemamo pravo da se zgranemo, šokiramo, zabezeknemo ili iščuđavamo nad bilo čim.
„Sve je to normalno“.
Bonus video:
