Gotovo da nema sela i zaseoka u koje Đukanović nije stigao u toku predizborne rehabilitacije. Nema mjesta koje aktivisti nisu detaljno “obradili”, izbrojali sigurne glasove i “porazgovarali” sa neodlučnima: neke podsjetili šta su dobili zahvaljujući volji države i šta sve mogu izgubiti, a neke šta mogu dobiti ako se odluče da ćute i glasaju.
Zapošljavali su zaslužne partijske kadrove, a otkazima plašili zaposlene u državnim firmama i javnoj administraciji, pravili spiskove, “prelamali” mozgove. Otvarali mostove, vrtiće, (polu)završene puteve, dijelili socijalnu pomoć, knjige, brašno, šećer, paštete. Obećavali su nova radna mjesta i ekonomski prosperitet.
Rezultati izbora su pokazali da je, uprkos svemu, Crna Gora počela da se budi. Neće još dugo moći da se laže. Mentor je shvatio da je njegova šarena laža - premijer tehnokrata koji nije povezan sa kriminalom i sprovodiće reforme – prevara domaće i međunarodne javnosti. Lukšić, premijer početnik, sa najkraćim mandatom u istoriji, je pao na pripravničkom.
Nevješto je krio da radi u korist partijskog šefa, a bolno očigledno protiv interesa građana. Bez obzira na to ko je premijer, svi smo znali da je ključne odluke donosio i donosiće Đukanović - direktno ili iz sjenke, preko nekog pajaca, poltrona ili dobermana režima.
Ali socijalni i ekonomski problemi, u čijem korijenu su korupcija i kriminal, nikada nisu imali takav značaj kao sada. Na čijoj će strani biti nova vlada: građana ili kriminalaca koji su nezakonito stekli imovinu?
Izvjesno je da ćemo morati da platimo dugove KAP-a i drugih firmi za čije kredite su date državne garancije. Očigledno je da privreda tone.
Već plaćamo jednu od najskupljih cijena struje i komunalija u regionu. Odluka Ustavnog suda je otvorila vrata vladi da uvede nove i veće takse na mobilni, kablovsku, internet i brojila.
Javnost se već dugo priprema za povećanje PDV-a koje bi se direktno odrazilo na budžete građana. Najavljeno otpuštanje državne administracije, stečaj i gašenje (polu)privatizovanih preduzeća bi mnoge porodice pretvorilo u socijalne slučajeve.
Dalja privatizacija Elektroprivrede, Željeznice, Luke, pa i javnih komunalnih preduzeća, gradnja kaskade hidroelektrana na Morači, obezbijedila bi prihode za tekuću potrošnju i preživljavanje u kratkom roku, ali bi resursi bili bespovratno izgubljeni.
Alternativa tome je da nova vlada raskine koruptivne privatizacione ugovore, naplati štetu u procesu arbitraže, utvrdi ko je odgovoran, zaplijeni nezakonito stečenu imovinu i vrati je u budžet države. Tako bi eliminisala i troškove korupcije iz cijena električne energije, telefona i komunalija.
Ako hoćemo da idemo naprijed, trebaju nam novi investitori sa čistim kapitalom koji poštuju zakone, ulažu i otvaraju radna mjesta. Treba nam raskid veza vlasti i organizovanog kriminala i oštro kažnjavanje korupcije na najvišim nivoima. To bi dalo zamah evropskim integracijama, a ekonomija bi počela da se oporavlja.
Dobili smo “novog ” premijera sa starim hipotekama. Da li će Đukanović promijeniti ćud, odreći se svih koji su umiješani u velike korupcionaške poslove, objaviti podatke o krivičnim djelima za koje zna, tražiti oduzimanje nezakonito stečene imovine i zatvor za kriminalce? Hoće li lupiti šakom o sto i tražiti od lica sa potjernica, svojih tajkuna, brata, kumova i prijatelja da vrate novac, prestati da iz državnog budžeta plaća njihove propale poslove?
Da svi mi živimo bolje... Ko još može da povjeruje u to? Maske su pale. Umjesto premijera koji će da izigrava reformistu, dok sprovodi odluke Đukanovića, sada će bar priroda režima biti očigledna.
Ni najzagriženiji aktivista nema dileme: troškovi krize i bogaćenja pojedinaca bliskih Đukanoviću će, u ovom ili onom obliku - pasti na teret građana. Vratio se da gvozdenom pesnicom ućutka neposlušne kako bi sačuvao interese svoje elite, zaustavio nove pobune i spor, ali neizbježan gubitak vlasti.
Koliko dugo ćemo biti poslušni i plaćati tuđe dugove zavisi od svih nas i našeg uvjerenja da Crna Gora može biti mnogo bolja nego što jeste. I naše hrabrosti da se za takvu Crnu Goru borimo.
Bonus video:
