Nedavno studijsko putovanje u Kinu u organizaciji Evropskog savjeta za međunarodne odnose, počela sam s pretpostavkom da su najveći izazovi te zemlje skoncentrisani oko potrebe da se promoviše domaća potrošnja kako bi se održao brzi ekonomski rast. Međutim, do kraja putovanja, ono što je izbilo na vidjelo je složena slika kineske prodornosti i nesigurnosti, ravnoteže i tjeskobe.
Iako je vrlo blizu, 18. kongres Komunističke partije Kine (KPK) je obavijen tajnom. Iako se pretpostavlja da će se održati u oktobru, tačni datumi i dalje su nepoznati, kao i interni postupak i pripremne rasprave.
Tokom većeg dijela ove godine, čini se da je samo jedna stvar sigurna u vezi sa predstojećom promjenom vlasti: novi generalni sekretar stranke biće Si Đinping, čovjek čija bi se politička vizija mogla elaborirati u manje od 30 sekundi. Međutim, njegovo tajno iščezavanje i nepojavljivanje u javnosti skoro dvije nedjelje u septembru, nakon što je naglo otkazao sastanke sa američkom državnom sekretarkom Hilari Klinton i premijerom Singapura (što je rijetkost u kineskom državnom vrhu koji je opsjednut protokolom) – pokrenulo je lavinu glasina. Takođe je izazvao zabrinutost hoće li takvo tajnovito rukovodstvo moći efikasno da upravlja drugom po veličini ekonomijom u svijetu.
Uprkos spoljašnjem utisku monolitne odlučnosti, Kina se nalazi u stanju promjena, samopouzdano se busajući u prsa dok iznutra vrvi od nesigurnosti. Njen nesporni ekonomski uspjeh – mada je vezan za stanje svjetske ekonomije - u oštrom je kontrastu sa sve većim osjećajem krize i nesigurnosti koji titra u pozadini.
Kineski lideri se suočavaju sa dvije odvojene poteškoće: prva se odnosi na sve veće zahtjeve i nezadovoljstvo kineskog društva - od seljaka i studenata do službenika i penzionera; druga se odnosi na vođenje spoljne politike. Hoće li sljedeća administracija KPK riješiti te ključne probleme?
Što se tiče unutrašnjeg stanja, pošto je Kina iz masovnog siromaštva došla u stanje sve šireg prosperiteta, ekonomski rast - iako važan izvor legitimnosti KPK - više nije dovoljan. Nemir je sve veći: iako se statistički podaci razlikuju u zavisnosti od tumačenja vladinih agencija, procjenjuje se da je samo tokom 2011. u Kini izbilo oko 180.000 „masovnih incidenata“. Rastuća urbana srednja klasa i iznenađujuće dobro organizovne ruralne zajednice sve glasnije traže manje korumpiranu i odgovorniju vladu, čistiji vazduh i vodu, bezbjednije zalihe hrane i ljekova, kao i nezavisno i funkcionalno pravosuđe.
Nezadovoljstvo javnosti djelom je i odraz fenomena koji je nesumnjivo bio tema brojnih razgovora sa akademicima, intelektualcima i najvišim zvaničnicima: nejasne granice zakonitosti koja trenutno vlada u Kini. Nejasni zakoni stvaraju prostor za ničiju zemlju u kojoj vlast uživa: pravna predvidivost je nešto čemu se teži, dok svakodnevni život običnih ljudi zahtijeva manevrisanje kroz plitke, promjenljive vode onoga što je prihvatljivo moćnicima.
Istovremeno, vladavina prava igra važnu ulogu u kineskom političkom dijalogu. Međutim, iako načelno ističu njegovu važnost, zvaničnici su koncept vladavine prava veoma kreativno preokrenuli iz temelja. To se najjasnije vidjelo u pokušaju da se istjerivanje bivšeg stranačkog čelnika iz Čongćinga, Boa Silaja, predstavi kao „nastojanje stranke da očuva pravnu državu“.
Ipak, kad se izuzmu formalne izjave, ukoliko kineski državni vrh želi da zadovolji sve češće zahtjeve naroda i da umiri nezadovoljstvo, moraće se i u praksi posvetiti ostvarenju pravne države. Takav bi potez imao dalekosežnu korist i za položaj Kine u globalnom okruženju.
To što se Kina nedavno pokazala kao ključni, mada oprezan, igrač na globalnom tržištu, istaklo je nesigurnost njenih lidera u vezi sa budućom ulogom zemlje na globalnom nivou i podstaklo pitanja vezana uz spremnost Kine da preuzme odgovornost koju taj položaj zahtijeva. Kina je i dalje slaba kako u pogledu izgradnje „meke moći“, tako i što se tiče uvjeravanja bližih ili daljih sagovornika da će njihov „mirni uspon“ i dalje biti miran.
Zaista, Kinu i dalje smatraju remetećim faktorom po međunarodni poredak iako promoviše nove interpretacije demokratije, pluralizma i reprezentativnosti. Mnogi smatraju da su dokazi te tendencije stav Kine prema Siriji (to što je stala na stranu Rusije sa kojom je blokirala međunarodnu intervenciju) i pomorski teritorijalni sukobi sa susjedima.
Stoga ne iznenađuje to što se kineska politika uglavnom smatra odrazom poziva bivšeg premijera Denga Sjaopinga na strategiju „skrivanja slabosti i jačanja prednosti“. Međutim, sposobnost Kine da uvjeri druge da njeno ponašanje na međunarodnom nivou potiče iz traženja ravnoteže zavisiće od sposobnosti njenih lidera da prigrle vladavinu prava – ne samo kroz retoriku, nego i praktično - kao temelj harmonije za koju se javno zauzimaju.
Do sada se opstanak kineskog političkog sistema oslanjao na prepoznavanje i spretno rješavanje najhitnijih dnevnih problema. Svaki kineski lider od smrti Mao Cedunga 1976. ostavio je neizbrisiv trag. Deng je napravio korak ka tržišnoj ekonomiji, čije je temelje iznio u „Četirima tačkama modernizacije“. Njegov nasljednik Điang Zemin sproveo je internu procjenu KPK i njenu bazu proširio kroz „Tri načela predstavljanja“. Cilj izvanrednog Hua Đintaoa bio je razvoj, naročito u ogromnoj unutrašnjosti zemlje kroz opsežnu privatizaciju.
Uprkos trajnoj nesigurnosti koja obavija predstojeću političku smjenu u Kini, očekuje se da će pragmatičnost - zajednička karakteristika kineskih lidera nakon Maoa - i dalje biti nit vodilja nove vlasti. Ako bude tako, trebalo bi da im je jasno da je najbolja i unutrašnja i spoljna strategija da posvete značajne resurse i energiju Kine jačanju pravosudnih institucija zemlje, iako će takve reforme nužno ograničiti arbitrarnu moć KPK.
Bonus video:
